Ako ti nešto tišti dušu, napusti to…

“Ako ti nešto tišti dušu, napusti to.”

Istina. U stvarnosti možda sada trenutno proživljavam i najteži period života, ali još uvijek nisam ni svjesna težine trenutnog stanja. To je ono što je mene razlikovalo od drugih ljudi. Kada bih upala u neku gabulu ili sranje, nikada nisam kukala u smislu : “Teško je, što se meni dešava, bla bla bla…?”  Uvijek sam pronalazila izlaz, čupala, gurala, rovila i rukama i nogama da se izborim i izađem. Istina da još nikada nisam imala zdravstvenih problema kao sada. Činjenica jeste da je jedan jako loš period iza mene i ispred mene vjerovatno. Ali ne želim vjerovati da će biti ispred mene i da će se dugo zadržati. Sasvim nenadano i slučajno sam saznala za svoju bolest ili stanje.

Kako se nosim sa saznanjem?

Prva dva dana mi je bila nevjerica, šok i suze. Treći dan sam se podigla, našminkala najbolje što znam i izašla vani. I tako je svaki dan. Ali u suštini, čim sam u kući razmišljam o svemu i svačemu. Najviše o tome koliko je čovjek sam sebi neprijatelj, da ponekad djeluje tako neljudski? 

Često se vraćam u prošlost i djetinjstvo. Ne znam gdje sam izgubila vjeru u Boga. U stvarnosti je nisam nikad ni izgubila. Ali sam je prestala praktikovati i moliti se. Muslimanka sam. Netipična. Totalno.

Ali zaista znam puno o svim religijama. Nisam pobožna. Kao dijete sam bila. Dok sam vjerovala istinski, molila se i trudila se da ne činim pogrešne stvari, bila sam mnogo ispunjenija i sretnija. Veselila sam se malim stvarima, nisam imala prevelika očekivanja od života i živjela sam za trenutak. Ništa mi nije bilo strano, teško, nisam imala straha, jer sam vjerovala da je Bog tu za mene i da pazi na svaki moj pokret. Uvijek sam znala da je tu oko mene.

Kada sam prestala vjerovati? 

Nisam nikada. Samo sam izašla iz kruga pobožnosti. Nikad nisam bila sklona osuđivanju drugih ljudi. Nije me zanimalo ko je koje vjeroispovijesti, nacije, seksualnog opredijeljenja i slično. Naučena sam da gledam samo na ljudstvo. Moja vjera je u meni. Uvijek sam pomagala drugima i imala u sebi tu notu dobra u smislu humanizma. Kao dijete sam još krenula volontirati sa osobama sa intelektualnim teškoćama, sa kojim radim i dan danas. Vjerovala sam u to da treba pomoći starijim ljudima, osmjehnuti se strancu, pomoći neznancu i svim drugima kojima je neophodna pomoć. Ali u svemu tome, izgubila sam sebe i zaboravila sam pomoći sama sebi. Izgubila sam i vjeru da Bog gleda i pazi na mene. Ne znam jel sam se izokrenula zbog društva ili zbog same sebe. Nisam to nikada u potpunosti ni definisala. Uvijek bih se “vadila”, ja pijem, psujem, bla ,bla, bla religija to ne podržava… Bilo mi je licemjerno da se okrenem i pomolim, jer sam se stidjela same sebe nekada. A u više navrata to je bio samo jeftini izgovor. Ni sada se nisam okrenula vjeri. Iako bih možda trebala, jer kažu u najtežim trenucima, najbolje molitva pomaže. Ne znam čega se plašim, da mi Bog neće prihvatiti molitvu ili se plašim da zamolim nešto.

Pomažući drugima, zaboravila sam pomoći sama sebi. 

Ja nikada u životu nisam molila za sebe. I to sam shvatila neki dan. Jer ja očito nikada sebe nisam dovoljno ni voljela u smislu te ljubavi. Vrijeme me naučilo da prestanem opraštati, kao prije. U posljednjih par godina, “otjerala” sam toliko ljudi iz svog života koje godinama poznajem. Zaslužili su. Istina. Po mojoj percepciji, jesu. Ali …

“Griješiti je ljudski, opraštati božanski.”

Treba im oprostiti i pustiti neka sve ide svojim tokom. Samo treba biti mudriji i pametniji i postaviti ljude na svoje mjesto. Ja sa svojom drugaricom iz djetinjstva ne pričam već od oktobra prošle godine. I sasvim slučajno saznam prije tri dana da joj je otac imao moždani udar. Hvala Bogu, preživio je. Ali eto i to me nagnalo na razmišljanje. Potreslo. Ljudi zbog ponosa izgube godine života, braka, porodice, prijateljstva i na kraju srede i zdravlje. Ponos ništa nikome nije dobro donio.

Moj je problem što sam i previše ponosna. Danas trebam kod nje.

Šta reći i kako se postaviti nakon toliko mjeseci ?

Znam za sebe da nisam loš čovjek. To me uvijek i držalo i činilo boljom osobom, jer sam se trudila raditi uvijek dobro oko sebe. Ali bojim se da posljednjih par godina sam ispala potpuno iz kolosijeka. Da sam postala drugačija. Ne lošija, ali drugačija. Bojim se da sam izgubila potpunu vjeru u sve, u Boga, u ljude, u porodicu i bolje sutra.

Kada sam otišla u bolnicu, vidjela sam kakvih sve bolesti i surovih bitaka ima. Kako se ljudi nose sa sudbinom, stoički podnose dijagnoze i iznose sve te  hirove doktora i medicinskih sestara na leđima … I ne gube vjeru.

Spas je pronaći vjeru sam u sebi. Samo je bitno odabrati vašu istinu u koju ćete vjerovati. Da li će to biti Bog, život, vi sami, ljudi, priroda, bolje sutra …. sasvim je svejedno. Dok čovjek vjeruje i živ je. Kada nestane vjere, mislim da nestaje i nas.