Sitnice su one koje život kroje :)

“Svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole, davnu ljubav da im vrate i da mirno žive svoje sate….

Da sam ja netko…

Ne bi, ne bi, ljudi zivot proklinjali sve bi ruže ženi poklanjali, kako bi se živjelo i kako bi se voljelo i kako bi dobro bilo ” ( S ovom pjesmom sam započela dan, pa odlučih da je ubacim kao introduction ovog mog današnjeg teksta ). 🙂

Odlučila sam da želim biti pozitivna. Pokrenula sam se i donijela odluku. Što dalje znači učinila sam nešto od svog života, pokrenula se i napravila prvi korak. Ne želim da me nerviraju postupci ljudi koje ne mogu promijeniti. Želim da mi kosa ostane onakva kakva jeste, kada mi nešto nije pravo. Da me ne nervira gužva, spor hod, mahala, kišan dan i slično.

Danas sam imala više razloga da se iznerviram, jer su nekako neki dogovori pošli u krivom smjeru. Vrijeme mi je iscurilo u jutarnjem ritualu, mada vremenski već popodnevnom. 🙂 Ali nisam se dala. Mada oficijalno još nije kraj dana. Ali previše sam u dobrom modu da mislim da bih se nervirala.

 Fotografija: Vlašić ( planina blizu Travnika) – uradak moje prijateljice.  U subotu smo uživali u čarima ove bh.ljepotice. 🙂 ( Napravih malu digresiju).

Napravila sam obilan doručak, popila kafu, uživala u Indexima i dobrom starom Davorinu. Čula se sa mojim bumbarem. I našminkala se onako kako samo ja to znam. Profesionalno, ali ono s guštom što bi Dalmoši reklo. Guštala sam baš. I voljela sam samu sebe pred ogledalom. A onda sam izašla i naravno tramvaja nije bilo. Standardna svakodnevnica. Sjela sam u komercijalu, a ono što me se dojmilo pri samom ulasku je gest jedne mlade djevojke. Možda je čak i mojih godina. Sjedim, slušam Ninu Simone, a cura me potapša po ramenu. Skinem slušalicu , da vidim šta je.

A ona meni nasmijana, vedrim tonom veli: “Ej, izvini imala si neku bubicu, pa sam je sklonila”. Čovječe, tačno ako je ne bi vodila na kolač da je htjela. Divno , preedivno. Uljepšala mi je dan i hvala joj. Uljepšao mi je dan i onaj revizor koji je požurio da pomogne nekoj mladoj mami sa kolicama da ih unese u bus. U normalnom svijetu to se podrazumijeva, ali kod nas gdje je sve moguće, “očekuj neočekivano” i nije baš standardno. Svega sam se nagledala u ovom mom Saraj'vu. Jeste da sam izgubila dosta vremena putujući u gradskoj vrevi i gužvi. Ali uživala sam, osmatrala ljude, slušala muziku i razmišljala kako je u biti divno kad ustaneš živ, zdrav, sa dvije ruke, dvije noge i NORMALAN. I koliko sam samo ja često nezahvalna prema svemu onome što imam. Ali valjda tako mora biti ponekad. Zato sam odlučila da želim to nezadovoljstvo da eliminišem koliko toliko iz svog života. Jer mi hendikepira mozak i hormon sreće. 😀

Šetala sam gradom, koji je krcat, sunčani dan je izmamio ljude na ulice. Grčevito i brzo sam se probila kroz gužvu, jer sam žurila u nekim svojim obavezima. A ja generalno ne znam šta znači sporo hodati, hercegovački temperament uvijek preovlada. Žurila sam da bi uspjela sve završiti i popiti kafu sa drugom kojeg nisam vidjela već par sedmica. Kada sam završila to što sam trebala, osmijehnula sam se svakome ko me pogledao.

Zašto? Prosto i jednostavno. Jer sam se tako osjećala. 🙂 Štaviše u momentu mi je palo na pamet kako bi ljudi reagirali , kad bi rekla dijelim zagrljaje. Hahaha, vjerovatno bi me zatvorili u ludnicu. Pozdravila sam svog prijatelja koji radi u lokalnoj kafani “Dva ribara”, kojeg oslovljavam sa Giancarlo (Đankarlo), jer me podsjeća na nekog talijanskog kuma iz onih filmova. Potom sam napravila mini 4 komada fotografija koje uvijek trebaju za nešto. Pozvala druga da vidim gdje se i kad vidimo, da bi on rekao – “sorry, ali ništa ne mogu stići na kafu”… Ostalo je na tome, ali nije me obeshrabrilo Bože moj, 😀 idem da uživam u svom sopstvenom društvu, pa sam odlučila da upijem još koju zraku Suncaaaaa.… Šetala sam, vozila se tramvajem, upoznala jednu malu preslatku djevojčicu kojoj sam ustupila mjesto. A ona onako znatiželjnim pogledom nas pita: “Jel se ribaju ikad ovi tramvaji?” Naposlijetku je konstatovala kako se umorila i kako je bole noge. 🙂 Posjetila sam dedu i nanu, čak mi je i isplela neku starinsku pletenicu. Nasmijala se , ispušila koju cigaretu i došla kući. Prepuna volje i neke lijepe emocije.

A oni koji bude u mene lijepe emocije su svakako grupa “Ničim izazvan”. Moja topla preporuka je da preslušate par numera od ove grupe. Imaju tako dobre melodične i motivirajuće zvuke, ali istovremeno i jako dobre tekstove. Ja svakodnevno uživam u njihovim zvucima. Moja prva pjesma koju sam čula od ove grupe je “O tebi”. A spot je predivan, preprepredivan.

Inače nemam naviku da pišem duže tekstove, ali evo ovaj put mi se omaklo. 🙂