Nekada mi se čini kao da nikad nismo ni prekinuli, a ne da je od toga već prošlo pola godine. Ušla sam već u sedmi mjesec, isto kao i taj oktobar kada sam ga ostavila. Bilo je perioda kada sam mislila da mi ne znači, a u biti zakopala sam ga negdje duboko u sebi, ne razmišljajući da li je moguće voljeti nekoga onako čisto, bezinteresno, bez viđanja, obaveza i pisanja.

Posljednjih mjesec, možda čak i duže mi ne izlazi iz glave. Svi ljudi su se olako pomirili s tim, misleći da mi je svejedno, vodeći se onom „pa ti si ga ostavila, šta'š patiti“… Ne krivim ih. Ne krivim nikoga. Ne krivim ni sebe, što je najtužnije.

Krivim samo njega jer je bio platonski dobar prema meni. Volio me nesebično, davao  i brinuo onako i previše muški. Mada je meni to možda negdje bilo i ženskasto, čudan je „balkanita- mentalita“ sindrom. Kada me pitaju, čujemo li se, kažem ne čujemo se. I stavim tačku na sva moguća daljnja potencijalna pitanja. A ne znaju ljudi da je on u meni, da živim još uvijek u oktobru, da se sjećam svakog trenutka provedenog sa njim…

Sjećam se kada je došao početkom januara kod mene, u moju mahalu u Sarajevu po snijegu …

I sjedamo, on se trese, pitam : „Šta je“?

Kaže: „Mokre su mi noge. Čizme mi protopile.“…

Kažem: „Pa što si dolazio, idi kući presvuci se. Prehladićeš se“…

A on se ono djetinje smije, kaže: „Ma nije ni bitno. Bitno je da se vidimo“…

Toliko dobrote, nesebičnosti i svega prema drugima, a najmanje prema sebi. To je on. Iskonski čisto stvorenje. Operisano od ambicija, ovosvakidašnjeg, materijalnog. Nekada sam se smijala na onu Balaševićevu – sve prave ljubavi su tužne... A sada shvatam da u životu svako ima onu jednu koja živi u njemu/ njoj do smrti. Obično sve velike ljubavi završe neslavno, a naposljetku ostanu jedino sjećanja. Ja sam birala. Izabrala sam pogrešno, mada nikada ja to sebi neću priznati. Naći ću malih milion razloga, da kažem da sam bila upravu. Jer samrealista, nisam toliko dobra poput njega, nisam se spremna dati više od onog što jesam.

I ja ne vjerujem u ljubav. Koja je bezinteresna. Puna davanja, bez traženja. Zato nismo očito ni uspjeli. Uvijek polemišem kako nema ljubavi, ili da traje samo jedan određeni period.

Već duži period mi se ne javlja. Dok mi je pisao, govorila sam samoj sebi kako me smara, da je bolje da se ne javlja, da mi puni glavu samo svojim problemima i negativnostima. A u biti on je tražio podršku, ona najkraća moja rečenica, bila mu je mnogo jer je od mene. Želio je da budem upola dobar slušalac, kao što je on nekada meni bio. A ne, ja sam navodno bila jaka, superiorna žena koja je prekinula i koju više ne zanima… Zanimalo me je i slušala sam. Ali jednostavno razum mi nije dao da se prepustim u smislu, da vidi da mi je stalo… jer naprosto željela sam ga samo udaljiti od sebe.

I sada kada sam uspjela u tome, shvatam koliko sam izgubila. Ne koliko u ljubavi, koliko sam izgubila osobu koja me voljela, prije svega prijatelja, pa možda tek onda ljubav. Nakon pola godine ja još uvijek nisam spremna krenuti dalje, još uvijek kada čujem Hladno pivo, pomislim na njega, na nas. I zaustave se kazaljke, zaustavi se vrijeme i samo smo nas dvoje u glavi. Kada želim želje, uvijek više njemu želim nego sebi. Jer mislim da i zaslužuje više od mene. Ovo nije jedan od onih patetičnih tekstova „Žene su kučke…itd…“. Ovo je moja emotivna ispovijest, ljudima koje ne poznajem. Jer ovi drugi me ne bi shvatili. Postavili bi previše pitanja, na koja ja sama ne bih znala odgovoriti. A možda i da znam, ne bi bila spremna otvarati žive rane. Koje bole… Bole toliko da nekada izgubim dah, bole da mi je organizam dao upozorenje da je dosta stresa i tuge.

Prije deset minuta pušim na prozoru i gledam u zvijezde. I zagledam se u jednu, zaželim za njega sve najljepše i da vrijeme pokaže da sam donijela ispravnu odluku… Dok sam željela zvijezda je nestala. Nisam umislila. Još uvijek nisam toliko luda. Vapim da mu se javim, da mu se otvorim i da mu kažem da nema mene bez njega… Ali ostane samo na riječima, pustim željama i snovima…

Daj vremenu vremena. Mislim da vrijeme nekada ne može izliječiti nekoga koga nosiš u sebi. U srcu, duši i mislima.

Lažu, lažu me, da vrijeme liječi sve. Možda situ i tumore. Al’ njega nikad ne. U skladu sa tekstom. 


 

Advertisements