Toliko sam poželjela ovaj moj mali prostor. 

24059123_2022108468046574_907164067770418901_n

Koliko puta mi je samo došla inspiracija da pišem o svemu što mi se dešava, o mašti i snovima, o mjestima gdje bi htjela pobjeći, kada mi sve dosadi… O mjestima koja me podsjećaju na najljepše moguće djetinjstvo, o problemima koji me muče kada sam sama … I opet nisam pisala… Zbog vremena, a najviše zbog sebe same. Plašila sam se otvoriti ono što sam zatvorila. Dosta radim, od jutra do polumraka. Uletim u kuću, skinem cipele, presvučem se, otuširam i izađem van u grad. Najčešće. Osim ako sam baš mrtva umorna, onda se strmoglavim u krevet i zaspim u 22h. Dok sat ne zazvoni u 6.

Ušla sam u radnu mašinu i nimalo mi se ne sviđa. Nemam vremena za sebe, za ono moje glupo razmišljanje i sad shvatam koliko zapravo svi jednako potpadamo u kandže kapitalizma. Ali eto…

Ne želim blog posvetiti pisanju oko posla. Suštinski nije bitno, iako mi dobar dio vremena otpada baš na to.

Dolazio je u Sarajevo i sasvim sam slučajno saznala za to. 

Ne znam vjerujete li vi u instikte i telepatiju? Ja bih lagala kada bi rekla da je suprotno. Zvao me prije nekih mjesec i po, da mi čestita Bajram i nisam mu se javila. Napisala sam poruku da ne mogu pričati … I nikada mu se nisam javila, do unazad neke tri sedmice. Bila je subota, tu noć sam dogovorila odlazak u kafanu sa društvom. Slavili smo prijateljičinu svadbu. Taj dan sam ga se sjetila i pozvala ga.

Čisto prijateljski… Nije se javio.

Nije se javio ni sutradan.

Ni dan poslije…

Otpustila sam ga kao što se otpuštaju najljepše uspomene. Zaboravila sam na njega.

Utorak. Pri povratku kući sa posla, zvoni telefon. Zove me.

Javljam se i kažem mu onako provokatorski, u mom fazonu: “Šta je, sjetio si me se nakon pet dana da postojim”. Odgovara mi: “Jesi to imala dojavu?”

Pitam: “Kakvu”? Odgovara: “Pa bio sam u Sarajevu, prijatelju na svadbi. Mislio sam da ti je neko javio”… 

Niko mi nije javio za svadbu, jednako kao što se on meni nije javio da je dolazio. Objašnjava mi kako nije imao vremena, šutim i slušam, dok mi se javlja nevjerica. Mada ne znam ni zbog čega.

Ko još vjeruje u te budalaštine doživotne platonske ljubavi? Pa ni sama ne vjerujem. Iako ne znam šta me spriječava da se prepustim nekome i budem voljena. I volim tog nekoga.

Počevši ovaj text mislila sam pisati o sasvim nečemu drugom, a završih opet text o njemu. Znači ipak je on taj neko ko zauzima dobar dio mojih misli. Ne znam ni sama. U vremenu dok me nije bilo svašta se nešto izdešavalo. Smršala sam sedam kilograma, bila na moru, pocrnila, zaposlila, izlazila sa par nekih super likova, ali ne dovoljno super, da bi se moglo nešto izroditi. Krenula vlogirati i iks još nekih super stvari … Nisam imala vremena razmišljati o glupostima, analizama, raznim paralizama i sličnom…

Ali nisam imala vremena ni osjetiti istinsku sreću, jer je tako brzo sve prolazilo, topilo se takvom brzinom da nisam imala vremena ni sabrati utiske. A bilo ih je mnogo…

Ali eto … volim kada se probudim u svojoj sobi u Hercegovini uz cvrkut ptica. Kada napravim kafu i sjednem da čitam dobru knjigu u bašti ispod vinove loze. Poželjela sam biti malo sama sa sobom. Kažu da su to prvi znaci depresije, no ne bih rekla. Ne zamjeram više nikome ništa, štaviše pokušavam i svoju svojeglavost dovesti u red. Poželjela sam poslušati svoju playlistu i posvetiti se samoj sebi. Naspavati se, ustati nasmijana, poletna i djetinja… onakva kakva jesam. Istinska ja.

U petak, prije dvije noći sam se zapitala šta pokušavam sa svojih skoro 27. U klubu gdje izlazimo, bile smo jedne od najstarijih. Dovoljno je da kažem, prišla su mi tri momka i najstariji je imao 25. Iako mislim da je slagao …

Gdje si nestala generacijo? 

Istina jeste da velika većina mojih prijateljica već imaju sretne brakove, dijete i razmišljaju šta će kuhati za ručak, koju biljku zasaditi i koji namještaj odabrati. A ja još uvijek tražim sebe i u ljubavi i u poslu i u svim ostalim mogućim segmentima.

Nekada se stvarno osjećam promašeno. Kao da sve što radim činim pogrešno, a zapravo ne činim… Nego jednostavno ne znam … kako činiti stvari ispravno.

Imate li vi kakav savjet?