Ako ništa mogu da Vam posvetim tekst, koji je od srca, nesebično i iskreno napisan. Kratko, jasno i jednostavno. Jer ste i sami takvi u moru nekih foliranata. Možda nekada i smognem snage da Vam priđem i porazgovaram sa Vama. A dotad ste mi u mislima.


Happy-Old-ManObično svaki dan posljednjih godina viđam jednog divnog starca u mojoj mahali na istom mjestu. Obično kada prolazim tu i ne pridajem mu nekog značaja i pažnje, čak često skrenem pogled s njega. Ali, skoro svaki dan u isto vrijeme kada ga vidim, vrzmaju mi se misli o njemu. Momentalno. I onda opet zaboravim. I naredni dan. Opet.

Onih rumenih obraza, bijela kosa koju napola  vješto skriva neka stara šilterica. Uvijek nasmijan, u gojzericama, debeloj staroj jakni. Ponekad i zamišljen, sjedi na kamenu, da li da je snijeg,kiša ili sunce. Kako kada, ponekad i stoji, održavajući ravnotežu i oslanjajući se na štap. Bavi se prodajom papa, žvakaćih guma, čarapa, baterija, tih nekih sitnica. Ovih posljednjih barem 10 godina koliko ga viđam konstantno, možda sam ukupno vidjela dvije ili tri mušterije i to nisu bile zicer da nešto žele kupiti. Doduše, viđam onih prolaznika, koji stanu sa njim, pa i prozbore koju. Obično kada prolazim gleda u mene, blago, smireno, oni rumeni obrazi odaju neku čudnu auru, odiše blaženošću i smirenošću. Većinom kada prođem  razmišljam kako može neko da bude tako jednostavan, pun duše, skroman, a da dane provodi tako. Čekajući da li će zaraditi par maraka, da preživi. Nije prosio nikada, uvijek na istom mjestu, dostojanstveno prati pogledom ljude i možda šutljivo čeka da ga neko primijeti, kupi nešto ili eto progovori koju sa njim. Tako bi nekada voljela stati sa njim, ispričati se sita, da vidim šta je snaga njegovog uma. Možda i nije onakav kakvim sam ga zamislila. Možda je hladan, ogorčen, ljut na svijet i na život koji ga baš i nije mazio. Mah, ne bi rekla. Mislim da je baš neki divni čiča. Kako li on mene posmatra?

Možda kao neku arogantnu teenage girl, koja digne glavu u nebesa, poBogu si da ne bi slučajno pogledala u starca koji prodaje baterije i slično… Kao klošarku koja hoda kao kakav manijak, ne zapažajući ništa, tako ni njega…

Kakva li je njegova sudbina, možemo samo zamišljati. Istovremeno, tom čiči se divim, žao mi je istovremeno njegove situacije , koju i sama lično ne poznajem. Nagađam da je loše. A sigurno da je tako.

A ja, sebična, ohola, tvrdoglavo tvrdim kako imam dramatične prelaze emotivnih stanja. Od stanja brutalne sreće do onog “koktela” neuračunljivosti, tuge, dramaturgije i melanholije. Eh kako sam samo nesretna. Eh gdje si čiča, da mi kažeš ono standardno: “Ajde dijete, goni se u neku stvar”. 

P.S: Kako bi Grašo rekao...” Il’ imaš dušu il’ si nula od čovika! “

Advertisements