Sjedim i motam stare filmove…

red art relaxation girl
Photo by Una Laurencic on Pexels.com

Dok sam bila dijete, za vrijeme praznika, od ushićenja ne bi mogla spavati jer bi čekala roditelje da mi donesu najnovije lutke i paketiće. To mi je tada bila najveća sreća… Nisam imala nijednog jedinog problema. Jer nisam shvatala…

Vraćam film. Škola. Koliko sam je samo željela završiti. Toliko sam brzo željela odrasti. A kada sam odrasla, postala sam svjesna. Donekle svjesna jezivog okruženja u kojem živimo. Nacionalizma, fašizma, jeftinih političkih trikova, glupih i površno primitivnih likova koji balave na sve i svašta. Licemjernih ljudi, prijatelja pored kojih ti neprijatelji nisu potrebni. Familije kojoj je interes glavna determinanta života. Ljudi koji te zovu samo onda kada im je nešto potrebno. Onih koji te hvale, a zapravo preziru svaki tvoj mogući uspjeh. Mogla bih nabrajati tako unedogled… Ali ne želim, jer nemam potrebe.

Sjedim i razmišljam o tome koliko bi lijepo bilo vratiti se u čisto i iskreno djetinjstvo. Samo su djeca ta koja su neiskvareno čista. Nevina. Školski period mi je jedan od najljepših dijelova života. Nisam imala problema. Sve moje ljubavi bile su tako dječije, čiste i neiskvarene. Maštala sam kao nikada u životu. Učila i sanjala kako ću raditi ono što volim. Zapravo, nikada nisam razmišljala o tome, niti uzimala kao opciju da mogu raditi nešto gdje nisam sretna. Mislila sam i vjerovala da je jako lako pronaći posao. Dok nisam odrasla.

Tada sam shvatila kako je kada si “velik” sve zapravo jako teško.

Maštala sam kako ću biti voditeljica. Ugošćavati poznate i uspješne ljude. Pored toga biću velika humanitarka, koja će pomagati bolesnima i nemoćnima. Doduše danas se trudim na određeni način pomagati ljudima. Samo ne govorim o tome. Ne volim pričati o dobrim djelima. Skromno ih čuvam za sebe. Radim jer želim i mislim da mnogima mogu pomoći sitnicama. Ti ljudi mnogo puta više pokažu razumijevanje, nego ljudi za koje mislim da me poznaju.

Kada sam se razboljela, zatvorila sam se u sebe. Zaključala sam duboko negdje u sebi sav strah, težinu i gorčinu bola koji me tišti. Natjerala sam se da živim 300 na sat, jer sam se uplašila da bi na kraju se sve moglo okončati tek tako. A  nisam ni počela živjeti. Svakome kažem kako se ne bojim, ne pričam o tome, jer ne volim načinjati ono što me boli najviše. Ne bojim se smrti, koliko se bojim patnje i nemoći. A nemoć sve više i više u posljednje vrijeme osjećam. Gadna je ovo bolest. Iako još uvijek nemam dijagnoze, bojim se i da pomislim da imam to na šta sumnjaju. Nemam razumijevanja sama za sebe, a tražim od drugih da me shvate… Kako će me shvatiti, kada ne znaju šta se dešava u meni… Jednostavno ono što me bolest naučila jeste da ljudi slušaju, a ne čuju. Čuju sebe. I zato sam odlučila da živim sama sa sobom. A za javnost ću uvijek biti ista. Energična, lijepa i vesela. Umara me to mnogo … Sutra idem za Zagreb. Na pregled. I strah me je. Mnogo me strah ishoda… Ne znam kakav će nalaz biti. Ne znam da li mogu opet proći isto, ako ne i gore. Pripremam se već par dana, da se sastavim, ako se rastavim opet. Voljela bih samo da mi Bog pošalje nekoga ko će me istinski znati razumjeti, čitati mi iz očiju, bez dodatnih pitanja, voljeti me ovakvu svojeglavu i nenormalnu kakva jesam. Koji će me znati toliko čvrsto zagrliti,da imam osjećaj da će mi kosti popucati… a zapravo osjećati ću se sigurna u njegovom zagrljaju…

Koji će biti spreman prevrnuti svijet za mene. Koji će me voljeti najviše prirodnu, bez šminke i dodatnih aditiva. Koji će me nasmijavati do suza… Mrzim plakati, ali voljela bih plakati od smijeha sa njim. Ganjati se po gradu prepunom ljudi, praviti gluposti, nekoga koga neće zanimati šta drugi kažu.. nekoga kome će svaki dan sa mnom biti izazov i challenge. Nekoga ko me neće željeti mijenjati, niti praviti ljubomornom. Ko će me zvati na kolače u 12 sati navečer, koga neće zanimati to što rani ujutro… Ko će mi držati ruku kod doktora i biti podrška. Ko će mi reći: “Ne brini, skupa ćemo sve prevazići”... Ko će biti jedno veliko dijete skupa sa mnom. Jer ja i jesam zadržala i previše toga dječijeg u sebi. Djetinja, neozbiljna, ali zapravo jako zrela ponekad. To sam ja. Ali još uvijek pokušavam zadržati onu dječiju čistoću i neiskvarenost- iako se iks puta zateknem u tome da sam i sama upala u koletečinu pokvarenog i kvarnog života…Tada mi dođe da sebi lupim toliko jaku šamarčinu, da si skinem glavu sa ramena. Vjerujem stvarno u DOBRO. I vjerujem da postoji. Samo nekada imam osjećaj da se nalazim u pogrešnoj dimenziji, Univerzumu, ljudima i bude mi loše… Dobijem vrtoglavicu… Ono što mogu da kažem za sebe je da sam čovjek. Sa milion mana, ali nikada za nikada nisam željela nikome loše, niti u najgorim mislila nisam nikoga proklinjala. A svašta su mi radili. I svakodnevno me život mlati, ne bira sredstva. Samo mi tovari probleme i ne znam dokada ću moći ovako… Ali trudim se i želim vjerovati da mora tako biti.

Sutra je veliki dan. Glava mi je prepuna svega. Radovala sam se Budimpešti i Novoj godini. Ali ako ništa ići ću u Beograd. Drugarica me ispalila u zadnji momenat. Iz nekih svojih razloga.  I nisam se naljutila… That's life… Glava mi je prepuna posla, obaveza, živim ne 300, 500 na sat. Sutra sam u Zagrebu, prekosutra sam u Sarajevu, već u srijedu sam na poslu. Radiću i vikend. 15tog imam svadbu… Prije toga neko snimanje. Onda krajem mjeseca, planiram za Beograd. Do drugog. Ako Bog da. I ako bude sve uredu… Polupana sam. Dobro. Potreban mi je bio razgovor. I recimo da sam se sada ispovijedila, onako djelimično. A o njemu. Neću ni riječi. Nije vrijedan ni jedne jedine riječi. Šarlatan koji pada na jeftine fore i na one tipične, klasične djevojke. Neće on shvatiti ovakvu. Ja sam njemu prevelik zalogaj. Brojke mu se kod mene ne poklapaju. Ne kalkulišem, ja radim onako kako osjećam. Živim onako kako mislim i vjerujem da treba. Ne pravdam se. Ne računam. Nego dišem i kasnije razmišljam kad stvari već userem.

Neće biti svijetla tačka u mom životu. Ali neće biti ni tamna. Ostaće niko i ništa. Na nultoj.

Molim Boga da sutra bude sve uredu.