Prije tri dana, napunih 25 godina. Oficijelno sam ušla u 26… Da vam kažem, ne osjećam se pametnije, superiornije, starije ili ljepše…

20140408-081137

Rođendani su tu samo da nas podsjete da smo još živi- da dišemo i postojimo.

Već dva dana sam na bolovanju, do ponedjeljka. A onda idemo standardnim tempom, pos'o kuća- obrnuto – pa neki izlazak. Kolotečina. Dobijem nove slušalice prije tri dana na poslu, čak imala privilegiju da biram prva, jer sam bila najglasnija u jadikovanju i traženju istih. Zamislite, malo se poigram sa slušalicama oko mikrofona, crknu u roku dva sata i to samo meni. Danas odem na kondicione časove vožnje, jer već šest godina ne vozim … Za sat vremena čovjeku pokvarim auto. I vratim se kući naravno ranije. 🙂

” Nisam ni pola toliko loša koliko kruže glasine. Imam samo jednu manu, sve što dotaknem to i razbijem”...

Očito da je tako. Na poslu ništa novo, osim što su došli novi ljudi da rade… Vratila sam se u formu kafane, još uvijek nisam na onih svojih standardnih sedam piva. Popijem četiri i već sam u krevetu, nije organizam valjda s godinama u top formi kao prije. Novost je da sam zdravstveno poljuljana i baš mi nalazi i nisu najbolji … Što je loše, ali me nije obeshrabrilo, ni potreslo.

Nekako kao da sam izgubila osjećaj emocija za sebe. Osjećam se kao da sam uključena na dugme ON i da radim po komandama.

Da li je to dobro ili loše, ne znam?

Vjerovatno da je loše. Ali ne žalim se, što je nekako najbitnije. Zadovoljna sam ovim prosjekom u kojem trenutno živim. Uključena sam, znači živim i radim, ne borim se… Prepustila sam se da ide tako kako ide. Dokad će biti tako? Ne znam. A nije ni bitno. Nekako svi od nas imaju momente koji su loši i koji duže traju od ovih drugih, dobrih momenata… tako da u svakom slučaju nisam jedina. A nije to the hardest thing, gore je kada živiš, a ne živiš. Ja barem znam da živim jer imam emocije za druge ljude, a ponekad i za sebe. Još uvijek se počastim sa dobrim ručkom, kupovinom, šetnjom, kafanom i koliko god rekla da mi je svejedno za mene i nije. Ja još uvijek na ovoj svojoj auto komandi, dam i ručnu komandu, onu iz mozga, iz osjećaja, svoje duše i potrebe. Večeras ću u pozorište i na večeru. To je dobro. Moram češće privoljeti sebe, zagrliti se onako momački, rasno i jako i reći:

“Drži se stara moja, proći će…” 

Ko će me grliti, ako ne sama sebe. Sami sebi smo najveći neprijatelji, ali i prijatelji. Ko će nas cijeniti, ako ne sami. Podupirati, tjerati da se borimo, radimo, volimo….

Sama sam sebi najbolji i najjači vjetar u leđa. Počela sam pisati oficijelno tekstove za jedan portal, čim izađu, bićete upućeni  🙂 Tekstovi su ozbiljniji, analitički i istraživački. Ne ovako nabacano, puno digresija kako inače pišem. Nisu opušteni i sa dušom .Ovaj moj blog je jedna velika kanta za moje emocije. One koje su raspuštene, opisane i možda negdje i preboljene… A mnoge nisu. Tu su u meni, moji valunzi su samo lični. Sopstveni mom nenormalnom i nerealnom karakteru, stavu i principima.

Zato živjeli mi svi. Od rođendana pa do rođendana. Čisto da se sjetimo da postojimo još uvijek!

Sebi za rođendan mogu poželjeti najviše zdravlja i da barem polovina moje duše bude napunjena pozitivnim mislima, ljudima, emocijama… Želim da budem zdravijeg razuma i mudrija nego što već jesam. Želim uspjeti da svaki dan živim kao da je posljednji. Da bi bila svjesna da su svi momenti prolazni i da ih koristim maximalno, ne prezajući od uživanja i pravog hedonizma. Biti voljena i prihvaćena od sebe same. Želim strpljenje i zdrave ljude oko sebe! Uvijek biti zahvalna na onome što imam.

To želim i vama svima. Da smo živi, zdravi, veseli i bogati u duši. A materijalističko bogatstvo će već doći…

 

Advertisements