Mnogi ljudi su tek tako odšetali iz mog života. Tačno kao da nikada nisu ni postojali. Nisu me ni čekali, ni pitali za dopuštenje, tek tako su otišli.

foto-profimedia-put-ka-vrhu-tjenanmen-planine-1446300041-774597

Otišli skupa sa godinama ulaganja u prijateljstvo, ljubav, porodične odnose i sve što dolazi sa istim. Možda sam ih ja i otjerala, možda su sami sebe otjerali, shvatajući da im nije mjesto pored mene. Iznevjerili su me mnogi, možda i ja mnoge, ko zna, nije baš čovjek sam sebi veliki samokritičar. Mada ja sa sigurnošću mogu utvrditi da jesam. Nisam baš tipična osoba. Ne volim se baš previše, u smislu egoljublja. Mada svi koji me poznaju reći će suprotno, jer me ne poznaju dovoljno. Znaju moju masku, fikciju i ono nešto “magično” što prodajem kao stvarnost.

Plašim se ljudi. Plašim se tačnije sama sebe, pa tek onda naroda, svijeta, pa ljudi ( iako ih je danas jako malo ). Svi će reći puno filozofiraš, analiziraš, take relax, živi i uživaj. Živim, uživam onako kako ja želim i način na koji hoću. Ali mnoge mi stvari smetaju, ne zato što nisu po mom ukusu, načinu ili naumu. Nego jer sam programirana po drugim pravilima. Uvijek sam se vodila fair playom, a nailazila sam na nešto sasvim drugo. Nužno ne uvijek,  ali u većini slučajeva da. Za mojih sitnih 25 godina, zaista mnogo je ljudi procirkulisalo. Neki su se zadržali godinama, pa otpuhali iz mog života, a neki su bili kao vjetar. Čisto da ih osjetiš, tek onako. U nanosu.

Sve manje i manje vjerujem da postoje istinski prijatelji. Postoje možda bliski poznanici. Opet možda jer ja nisam nikad dovoljno dopustila ljudima da mi upoznaju slabosti, dok sam s druge strane itekako i previše davala pristupa i slobode. Naivno misleći da ti svako želi dobro. Nije baš da gledam kroz ružičaste naočale, ali očito ne vidim baš dobro kako stvari stoje. Tačnije, činjenice ukazuju na nešto sasvim drugo.

Kada sam bila u Beogradu, jedna djevojka me opisala citiram:

“Ti si jedan veliki laf velikog srca! Ljudska gromada!”

Mnogi ljudi su mi to rekli. A šta imam od toga?

Ja imam samo ono od onoga što ja mislim o sebi.

Znate kad ulažete godinama u neko prijateljstvo i onda to tek onako izgubite? Kao da nikad, apsolutno nikad nije postojalo. Sretnete se, pozdravite se i ne pozdravite isto je. Da li je došlo do zasićenja? Razočarenja? Ili su se jednostavno putevi raskrstili. Ili možda naprosto shvatite, da vam je taj neko bio emotivni vampir. Ali ste ga uprkos tome voljeli, jer poBogu imao je dobrih strana.

Eh mene to i koči. Ja u životu uvijek pronalazim nešto dobro. Tačnije, u pitanju je perfekt. Pronalazila sam, mada još uvijek nastojim. I onda se često znam vratiti u prošlost i tek shvatim da nikad nisam iz nje ništa naučila. Osim što još uvijek utvrđujem, utvrđujem i utvrđujem iste greške. Još uvijek se nadam da nije sve tako sivo. I da još uvijek može biti svijetlo, ako ga ja napravim svijetlim.

Svi ti ljudi koji su me iznevjerili, nisu me još uvijek naučili ničemu. Još uvijek nisam naučila biti zavidna, ljubomorna, ne znam još uvijek prezirati ni mrziti. Naučila sam samo da pustim sve to da ide kao kada baciš nešto niz rijeku. Ne kamen, da potone… Nego kada pustiš jednostavno da voda nosi neku stvar …

Ja to sve duboko pohranim negdje u dubini sebe. Akumuliram. Nakon nekog vremena pustim da voda odnese to nešto. Uspomene, loše stvari i postupke. A onih lijepih tek tako se sjetim, da li kada radim generalno pospremanje stana, mozga ili raspremanje uspomena u glavi. Svi ti ljudi su imali neki cilj u mom životu i veliko im HVALA. 

Znam da ne želim biti kao oni, niti bi se ikad za ikad mijenjala za njihov život. Ne zato što je moj bolji, ispunjeniji ili kvalitetniji. Ne bih se mijenjala za njihov obraz i karakter. Jer ja još uvijek ne saginjem glavu kada prođem pored nekoga, jer nemam ni razloga. Činjenica je da sam uvijek pronalazila pogrešne ljude. Istina, pronalazila. Jer sam olako svakoga puštala u svoj život, bez pitanja: “Da li mi ta osoba istinski treba”? Mali milion puta sam čula od majke:

“Ostaćeš sama, bez ikoga, ako tako nastaviš tjerati ljude iz života. Nauči opraštati. Ne uzimaj sve tako zdravo za gotovo!”

A majka, nije znala da joj je kćerka i pretolerantna bila prema nekima. Jer nikada ni sama nije znala postaviti granice prema pojedinim osobama, jer ih je i previše bezuvjetno voljela. Istina, imala sam masu gafova, od tvrdoglavosti, ponekad sebičnosti, ali uvijek sam ljudski znala reći, oprosti. I uvijek sam gledala da ne ponavljam iste stvari. A prema meni su pretežno svi ti postupali na način, sa ugrađenim čipom u glavi, ma neće se ona naljutiti. Uvijek sam ja bila ta koja je postavljala pitanja: “Kako si”? ili ona: “Javi se kada dođeš kući, da znam da je sve uredu”! Ne brini, biće bolje, ne gledaj crno itd… Znate kada imate nekog ko dođe većini ispušni ventil i motivacija.

Kada ste kao sveštenik, samo što ne govorite:  “Svi grijesi su Vam oprošteni!”

Mada sam ja uvijek opraštala grijehe. I oprostila sam im svima. Nisam samo zaboravila. Jer po prvi put u životu sam postavila granice.

Imam sebe i svoj kineski zid. 

P.S: Mislim da mi je ovo najduži tekst u karijeri blogovanja! I hvala svima koji su me napustili, otišli ili sam ih “otjerala” iz svog života. Naučili su me da ne puštam baš svakoga u svoj život. Bolje biti i sam, nego sa svakim. 


Advertisements