Nauči uživati u trenutku. Samo NEBO JE GRANICA.

GalleryImage5158_29871

Sinoć sam se vratila iz Hercegovine. Poprilično mogu da kažem da je bilo lijepo, ali brzo prošlo naravno. Tri dana kao tri minute. Od bilijara, tekme, razgovara sa ćaćom, lijepog vremena, Sunca, učenja sve je bilo pet. Uglavnom, u vozu sinoć ljudi nalože grijanje kao da je minus vani, a ne + 15. I tako u toj zajedničkoj muci, upoznam Rosaliju iz Argentine. Pitam šta radi ovdje, kaže trenutačno je na Balkantouru. Oduševljeno priča kako su naši ljudi friendly, kako ne boluje od pravljenja fotografija, ali ih je ovdje napravila jedno stotinu i više, naprosto landscape je inspirisao. Oduševljena arhitekturom, tradicijom, ljudima, kulturom….eh tek sad kontam nije pominjala hranu. Hmm, mora da je vegetarijanac. Žena je novinar, kao i ja, živi u poprilično sjebanoj zemlji, jeste da nemaju tri predsjednika, ali imaju jednog koji krade za tri. Sluša jazz i Ninu Simone, dobre drame i filmove i voli rock. Dobro u ovom zadnjem i nisam baš nešto na svom terenu. Bila je na Old Traffordu – stadion Uniteda ( osjećaj ljubomore 😛 ), obožava putovanja i mnogo nekih stvari kao i ja. Nakon razgovora o nekim životnim temama, dala mi je par dobrih savjeta. I rečenica koju je dobro rekla, a želim je podijeliti : “Kada dođeš u fazu da vrijeme curi, onda hvataš svaku mogućnost i koristiš je, upravo zbog egsistencijalnih razloga. Živjeti moraš i kada nemaš izbora.” (Malo sam preformulisala rečenicu.) I tako se mi site ispričasmo do Sarajeva u “sauni” (kupe u vozu), taman sam koji kilogram “sletila”, obzirom da mi je rodica rekla da moram podHITNO smršati. I to možda ne bi i tako bilo ozbiljno, da je njena faca bila drugačija. Oči kao dva fildžana, upereni pogled prema meni koji odaje ozbiljnost i zabrinutost značilo je: “Smršaj”. Hahahah, ma daj …. Super sam sama sebi.  I evo za kraj, neki tekst koji sam napisala u petak navečer dok sam učila o Birokratiji.

P.S na prvi pasus: Sve je zanimljivije od učenja… Apriori nikad nije bio apriori….

Mislim da ne postoji lakši put. Odnosno da to lakši znači teži. Sa predispozicijom skuplji, grublji, ratoborniji, jeziviji, plaćeniji, trnovitiji itd… Ako dođemo olako do neke stvari, čovjeka, pozicije u većini slučajeva znači da će nas nešto dobro udariti po glavi na kojoj se jedino mogu ukazati zvjezdice od udarca. Kao oreol. Uglavnom, samim tim dođemo mi tako do nečega i onda zakažemo. Prva prepreka, druga, treća, pa prestanemo brojati. Sve je bilo previše lijepo da bi bilo istinito ili možda duže trajalo. A onaj teži put, praktično teži je već druga priča. Ideš pripremljen na sranja, na debla postavljena po putevima, psihički dovoljno spreman, koncentrisano pristupaš, oprezno i promišljeno i nakon svih pređenih levela i ponekog pada dolaziš kao pobjednik. Osmijeh kao dokaz zadovoljstva, pređeni put prožimat naporom, suzama, psovanjem sudbine se ipak isplatio. Umorne noge, neprospavane noći, napokon su dale rezultata. I u konačnici dokaz da se svaki trud isplati ma u kojoj sjebanoj državi i sistemu živjeli. Ponosan, drčan, umorno nasmijan stojiš ispred cinika koji su išli lakšim putem. Tačnije došli odmah na cilj, bez ikakvog prethodnog iskustva, dobrim materijalnim backgroundom, naprasiti kao Bush tokom svog mandata. Gledajući na druge kao gmizavce, jer su mozda ti bili previše pošteni ili neki koji nisu imali ključ koji otvara vrata i vodi do fotelja. Sad ih gledaš i smiješ se foteljama koje su se udubile od beskičmenjaka čije dupe nije maklo godinama. Oni sa stažom u firmama, a ti sa životnim stažom. Oni sa debelim bankovnim racunom, a ti u debelom minusu bez ikakvog mogućeg limita. Ti se smiješ, oni se jedu. Oni vide provaliju, a ti nebo. Živjele promjene i časni ljudi. Samo nebo je granica.

I živio ovaj tmurni dan u Sarajevu uz nešto veselo.