Poprilično i da nisam ažurna što se tiče ovog bloga. Možda najprije što sam lijena, vječiti nedostatak minuta, ludilo svakodnevnice i nedostatak inspiracije. Počinjem pisati, a uopće nemam ideje o čemu ću da pišem. Ali ajde pisaću o nečemu. 🙂

Dobro, pa eto, bila sam u Zagrebu. Bilo je divno. Upoznala sam nove ljude, promijenila sredinu, naučila nove hitove. Odnosno i nisu to baš neki novi hitovi, datiraju još od 2012., ali samo ih ja nisam znala, pa su za mene odjednom postali ultra, mega, top hitovi 2015. Bilo je i cuge, plesa, dobre zajebancije. Sve onako baš kako treba. Aman, baš je bilo lijepo. Ali, brzo prošlo. Jebiga, to valjda tako ide, što je ljepše, leti brzinom munje.

U Sarajevu ništa novo. Vratila sam se u tipičnu svakodnevnicu. Nedelja, rezervisana za utakmice. Prije Željezničara, cuga sa drugovima, zajebancija, Željo standardno dobar, malo tačnije bolji. Slavilo se, pjevalo se za šampione, plavu djecu. Našu prvu ljubav, valjda mi to znamo koji živimo taj fazon, odnosno koji smo odrastali uz to nešto neobjašnjivo drugima. Poslije tekme cuga, Real i razočarenje noći. Ali ajde, pravdam da je pad forme cjelokupnog tima, ne samo Ronalda. 😀

Što se tiče ljubavi, standardno isto. Solo igrač, sa predznakom vječiti. Barem za ove moje sitne 23. Ništa posebno, niko novi, vrijedan pažnje. Nisam nešto ni primijećivala, ali eto nije niko ni banuo, da me iznenadi i zaokupira mi pažnju. Nešto me koči pisanje ovog bloga, uvijek razmišljam ko to može čitati i šta će pomisliti, kada čita ove moje besmislene postove. Možda ću mu biti totalni fijasko, emocionalni hendikep ili ipak neki romantičar utjelovljen u nekom mega komercijalnom “seratorskom” pisanju. Eh to me nešto koči, moram priznati, ne mogu da izrazim emocije do kraja. Kako u životu, tako ni na ovom mom spaceu. Uglavnom, predala sam za stipendiju  u Njemačku za koju će me opet vjerovatno odbiti. Ali, ajde ništa novo. Završila master prijavu, počela sam spremati ispit. Pripremam se za putovanje u Njemačku. I u mojoj bolesnoj glavi opet nešto fali. Ne znam šta. Malo mi je opet, daj još obaveza, daaaaj. Moram se opteretiti da ne mislim. A o čemu da mislim? To su inače neke tolike budalaštine, da je to za ludare.

Uglavnom za kraj bi rekla rečenicu koju sam sinoć čula u odličnom filmu:

“Čovjek nikad nije dovoljno spreman za ono što očekuje u životu”. 

P.S: Apsolutno se slažem, i kako god najbolje je ne očekivati. Ali, homo sapiensi smo, pa je dosta nemoguće da se tako postavimo.

maslacak-628x356Ali eto, ako ništa otpuhnula sam podosta očekiavanja kao onaj bijeli vata cvijet, koji sam vazda puhala kao mala i gledala kako se rasprši u zraku za tren. Imam 23 i još uvijek ne znam naziv cvijeta, pa neka bude puhalo. 🙂

P.S.1: Nisam objavila, dok nisam saznala naziv cvijeta. I ustanovi se da je maslačak. U biti, mislila sam uvijek da je maslačak žut, a i jeste, ali uglavnom i bijelo puhalo je maslačak. 🙂 Divno.

Advertisements