Bosna i Hercegovina je zemlja zaostalih ljudi u mozgu paleolita, a tehnički neolita. Svi smo nekako brendirani, sa najnovijim telefonima u džepovima, isprani do srži, skloni samo jaukanju i kukanju, kako je sve nepravedno, dok oportunistički vrebamo svaku priliku da pljunemo nekoga posred čela. Zemlja u kojoj se dnevno piju dvije do tri kafe, jer posla nema.

Svi puše cigarete, dok kukaju zbog poskupljenja, pravdajući kako je udar na ionako jadni budžet kojeg nema. Masovno svi komentarišemo zakon o zabrani pušenja unutar lokala.. jer poBogu kako će kafa bez cigare. A država se urušava redom, dok se svi bavimo trivijalnim stvarima, koje nas kratkoročno zaokupiraju. Jer to smo samo mi, potrošačko društvo bez ikakvih racionalnih stavova i mišljenja… Rijetko je ko od nas sklon dugoročnom razmišljanju. Većinom smo instant konzumenti svega. Previše senzacionalistički, konformistički, a ponajmanje racionalistički Godinama nas pune euroatlantskim integracijama, dok mi glumimo brendirane marke, kontajući jel bolje kupiti Air Max ili Adidas patike. Air max imaju svi, a Adidas je Adidas.

Svi želimo biti hodajuće marke. A nije finta biti brend, cilj je biti iznad društva.

Ne poštivati hijerarhiju, ne jer ti se može, nego znajući da ta hijerarhija nema nikakve vrijednosne kriterije.

Ova trojica uspijevaju godinama praviti magarce od nas, dok mi šutimo kao ovce, oni nas

20032015-3
Dok je ovaca, biće i vune.

šišaju već godinama. Te udri po platama, porezima, nacionalizmima (tu smo najsenzibilniji- na to se primamo kao mala djeca...). Ovima na vlasti, čim nestane inspiracije bace kosku tamo gdje smo najosetljiviji, vrate nas po automatizmu u devedesete. Ko da nam nije dosta što su ljudi izašli iz rata izgoreni, defektirani i postraumatični. Kome je do ratovanja? Osim Amerima koji žele da pokore svijet, održavajući svoju vlastitu “neoliberalističku” politiku i hegemoniju. 

Dok ovi naši kuhaju sve moguće u političkom lancu, mi se bakćemo sa instagramima, followerima, selfijima, markama, hashtagovima i sličnim. Dobro, ima logike- zašto se nervirati oko nečega “što ne možeš promijeniti”. Ja baš mislim da može, voljela bih dići revoluciju, pa nek’ umrem. Ali kad to kažem u društvu, svi kažu ti si budala, šta ćeš mijenjati, ovdje je tako, kako je, treba bježati preko grane. Baš što sam bila, hoću da ostanem kod svoje kuće. Neću da bježim, želim da moja djeca odrastaju ovdje, Balkan je Balkan. Mi smo jebeni intelektualci kad hoćemo, pa najveće face su odavde potekle. Ali lijeni smo do Boga. Bojimo se promjena, sistema, ljudi. Strah nas je svega. Treba razbiti to, neću da budem samo jedan u nizu od političkih poltrona, hoću da budem drugačija.

Da znam da ćemo da mijenjamo društvo, shvatanja , poimanja naše države, ljudi i tradicije. Dok su ovi, oni će nas uvijek dijeliti ( naši- vaši – njihovi). Neću da me dijele. Pljujem po ovima što se bave instagramima, followerima, markama i brendovima. Jer se ne bavim time. Voljela bih da mi je glavna okupacija, šta obući i gdje izaći i baciti selfie. Bila bi mirnija, rahatnija kako u Bosni kažu. A ovako, mi ostaje samo bijes i ljutnja jer želim nešto promijeniti.

Ali imam strah, jer ga imaju i drugi.

Ne treba nama Europska Unija da nas prosvijetli. Nama trebamo samo mi. Bezobrazniji, sposobniji i odvažniji.

A dotada smo još uvijek obrazovano siromašno društvo. Materijalno, duhovno i intelektualno donekle. Jer ove generacije su brod koji tone skupa sa nama… 

( Samo jedan od ličnih osvrta…)