Voljela bih da sam prosječna u svojoj glavi, da manje pametujem, više šutim. Zadovoljavala bih se malim stvarima, ne bih težila ka višem, niti bi bila svjesna nekih realističnih situacija… Ne bi me osuđivali da sam previše egoistična, sebična i da tjeram ljude oko sebe. I sve u svemu imala bi manja očekivanja.

zivotinjski_rekordi_jedna_od_najinteligentnijih_zivotinja_-_cimpanza

Prokletstvo ljudi koji su svjesni svoje vrijednosti, jeste osuda okoline i vječito nezadovoljstvo. S ovim prvim se i može živjeti, nije se baš teško izboriti koliko se teško čovjeku izboriti samim sa sobom.

Nezadovoljstvo je kao zvijer u čovjeku, samo se hrani više i više i nadjačava mentalni sklop uma. Tako je od najbanalnije stvari …

Uzmimo primjer posla, gdje radite prosječan posao, znate da možete bolje, da trebate napredovati, ali ništa ne ide kako bi trebalo ići, ni po planu ni po očekivanjima. Logički slijed jeste da se rađa nezadovoljstvo… I kulminacijom njega, napuštate tu situaciju koja vas muči. Konkretno u ovom slučaju posao. A kada bi sažvakali taj osjećaj, možda bi i premostili te neke situacije koje vas koče ili muče. A s druge strane, možda bi se još više zarobili u tijelu i umu. Ne znam, ni sama. Ovo je više moje neko vlastito preispitivanje.

Zašto pišem ovaj tekst?

Zato što nekako cijeli dan razmišljam o tom nekom prosjeku. Osoba sam koja ima jako visoko mišljenje o sebi. U svakom mogućem smislu. Ne znači da nemam kompleksa, ali jasno vidljivih nemam. Jer sam se pomirila sa svim mogućim i fizičkim nedostatcima, tačnije i nemam ih. Prihvatam i to što me Bog nije obdario sa nekim grudima, niti pozadinom. Nagradio me mozgom, što je i bitnije… Ali danas razmišljam, možda bi bolje bilo da me nagradio s prvim, a ne drugim.

Bila bih sretna, sa manje mozga.

Ne bi postavljala baš toliko pitanja, automatski ne bi tragala za odgovorima… Šutila bih, onda kada bih trebala govoriti. Smijala bi se svemu i svačemu, jer ne bi znala razlog smijeha niti pozadinu priče. Bila bih naprosto sretna. Uživala bih u svakom momentu. I bilo bi mi svejedno da li bi radila u prodaji, samoposluzi, diplomatiji ili novinarstvu. Ne bih ljude doživljavala ozbiljno, niti bi im upućivala na greške koje prave prema meni ili prema drugim. Ne bih analizirala toliko sebe i konstantno vagala, jel sam u krivu, šta trebam mijenjati. Dotjerivala bi se danonoćno zbog sebe i zbog drugih, možda bi bila u fazonu kiča i šunda, ali bila bi IN. U skladu sa današnjicom. Znala bi ko je Kim Kardashian ( mada svakako znam)- doduše znala bi sve njene modne kombinacije, kako naljepiti vještačke trepavice da ne trepnem … Imala bi Instagram, te objavljivala bih svaki mogući trenutak da bi ljudi vidjeli da sam sretna i zadovoljna. Konzumerizam je čudo. A ja budala izabrala da pišem tugaljive, samoanalitičke tekstove na blogu, da se jadam i govorim kako je život težak jer sam eto “prepametna” i preemotivna… 

Mala digresija. Sretnem srednjoškolskog druga sinoć u kafani, kaže mi sljedeće:

“Pola Srednje nam se poudalo i pooženilo, te djecu dobilo… A mi po kafanama još hodamo.” Ja mu odgovorim: “Dobro, pa svako ima svoje. Nisu se baš možda usrećili. Dobro je ti barem imaš djevojku, ja ni frajera nemam …”

Nemam zaključka, osim da treba piti i ljubiti. 🙂

Advertisements