Eh dugo sam i bila na ovoj edukativno-radnoj razmjeni … ( hahahah – čak nepunih 8 dana). Vratila sam se u svoje lijepo, milo, divno Sarajevo i napokon shvatila nigdje ti ga kao doma. Da sam bila zadovoljna tamo- nisam, štaviše bila sam umorna, iscrpljena, razočarana i tužna. Sve što mi je bilo obećano u smislu kako sam ja shvatila- ništa od toga nije bilo. Uglavnom ljudi su mislili vjerovatno obzirom da dolazim iz “bijedne” Bosne -ostajem kod njih i igram po tim pravilima koja su odjednom nametnuta. Pa da to su Švabe, oni gledaju sve kroz novac, pretežno mada ne svaki od njih.

Uglavnom bačeno skoro 800 eura u zrak, ali ajde sva šteta u parama. Prolazne su, kao i sam svijet. Sad sam trenutno u svom krevetu, slušam muziku, uživam i pišem. Od sutra se bacam u intenzivnu potragu za poslom. Pa koliko god, šta god, samo da me zanima i da se zadržim. “Jebem li ga – vjetar se vezati ne može- reče Žera davno, e tako ti ga nekako i dođe”. Imala sam baš veliku inspiraciju jučer da pišem, ne znam zašto nisam… Očito da sam bila prelijena, sad i nisam nešto vele inspirativna da bi “bacala” neke dubokoumne analize, kukala itd …Kao što obično radim :D.

njemalka

Uglavnom mene da neko pita ne bih nikome preporučila Au-pair adventure apsolutno nikada. Ili ako se neko već odluči da se dobro, dobro raspita gdje ide, kuda ide i kakvi su uslovi. Da ne bi bilo kada se tamo dođe- pa stoji ti u ugovoru. Nema veze što smo mi drugačije rekli. Mada sam ja davno rekla, da meni djeluje to sve preidealno onako kako su oni to predstavljali.  U 20 dana čak sam uspjela da budem u Hercegovini, Sarajevu, Minhenu i opet u Sarajevu. Tek sam danas shvatila u biti kako je to sve brzo preletilo, da nisam uspjela ni da kupim Victoria Secret sprejeve, body lotion ili jaknu koju sam željela da kupim u istom Minhenu. Dan kada sam napustila u petak, uspjela sam da pokupujem njemačkih poslastica, da kupim neke kozmetike u Rossmanu i onda S-bahnom na stanicu. U osam dana uspjela sam čak četiri puta izaći, vrhunski. 🙂 Popiti koju pivu, baciti zajebanciju i požaliti se kako mi je teško. To najbolje radim 😀

Mogla bi svašta pisati o ovoj au pair dogodovštini, ali nemam naviku da pljujem ljude i situacije koje me zadese ovako nenadano. Tako da ipak nek ostane samo loša epizoda iza mene. Jeste da bi više voljela da sam otišla možda u Ameriku, Tajland ili negdje za taj novac koji sam bacila tek onako. Iz dosade. Bijesa. Ludila.

Mislili Njemcki meni dovoljno 50 ojra da živim mjesec. U Minhenu. A ja njima: “Ja 50 eura trošim sedmično u Sarajevu”… Otkaz već sutra. Pakovanje. Cilj- …nach Sarajevo.

Nigdje nama ko na Balkanu. Najesti se, napiti se, zagalamiti, ispjevati u kafani. Posvađati se, popičkati i voljeti se sutra kao da ništa nije bilo. Spavati, manje raditi, živjeti u nestabilnoj državi, a voljeti je, glasati vazda za iste, a psovati im mater godinama jer poBogu nemamo ništa. Ali isto tako držati se zajedno u nevoljama, ne dati jedne na druge, jer smo iz iste te raspale Titine Juge… Pomoći nekome na ulici kada ga vidiš, ponijeti babi kesu, jer ona ne može, posvađati se s revizorom jer gleda ženama kartu, ne gleda muškim dasama. Psovati kad je kiša, a galamiti kad je sunce. Ko bi nam’ ugodio? Država u kojoj svi kukaju kao sinje kukavice, a voze auta, nose najnovije mobitele, izlaze, cugaju, druže se i žive. I na kasi obavezno kažu: “Jebeš 10 feninga, neće me izvući iz krize. Zadrži ih.” 

E jebeš ti Njemačku. 

Nemamo para ko svijet, ali zato imamo svjetsku dušu. Izvini državo moja što te ikad uvrijedih. Hvala Ti  što me uvijek primiš nazad.

Reče mama davno: “Ne traži hljeba nad pogačom”.

E moja majko, baš si upravu!