Prvi lični tekst ove godine. Ushićena sam moram priznati, jer svašta imam da podijelim sa vama. Ih da vam je tek da vidite moj izraz lica, dok pišem ovaj tekst.

TwentySixBlog

Želim vas obavijestiti, da 26. januara nastupa treća godina postojanja ovog mog malog svijeta. Želim se zahvaliti svima vama  koji me čitate, komentarišete i prije svega izdvojite vrijeme da vidite o čemu to pišem. Dan prije 25. mi je 26. rođendan. Treba li to biti neki znak, da će ovo biti moja godina… A šalim se naravno, ali vidjećemo.

Slušam 2Cellos, podijeliću vam na kraju teksta, u kojem sam muzičkom modu, mada sam zaredala već nekih pola sata po njihovoj muzici ili ti ga glazbi. Mnogo sam ushićena jer su 10.3. u Sarajevu i vjerujem da će nam priuštiti ako ništa tri sata odmora za uši. Sjediti, slušati i uživati. Rijetko gledam spotove, jer obično uvijek nešto radim usputno, ali gledajući sad njihov nastup u Puli, zapravo sam tek uočila koliko oni vole to što rade. S kojom lakoćom sviraju, kakvu harizmu posjeduju to sam otkrila još 2011. na obradi Smooth Criminal verzije. Nevjerovatno. I to jeste tako, kada radiš nešto što voliš i želiš, inspirativan si, energičan i voljan. Barem u većini slučajeva. Ali tekst neće biti o 2Cellos.

Još uvijek ni ne znam o čemu ću pisati, jer uvijek samo natipkam u “cugu” ono što osjećam i mislim da trebam. Bez korekcije, ispravke i pregledanja. Tako radim i u životu. Nikada ne idem “back” ili ti ga “return”, mada bi iks puta trebala, jer mi je jezičina uvijek duža od pameti.

Godina mi je počela u znaku poklona!

Nakon deset godina, Novu godinu sam slavila u kući i pogodite! Bilo mi je odlično, osim petardi na koje se doista ježim, no sve je za ljude. Svaki put sam se uredno štrecnula, moleći Boga da je posljednja, ali trebalo je dugo i dugo vremena da novogodišnje ludilo prođe. I onda neko kaže bh. građani nemaju novca, a samo u okviru mog naselja s prozora i balkona bacili su nekih par hiljada maraka. Ne volim petarde. I nikada se to neće promijeniti. Samo ću se vjerovatno osloboditi tog straha, a zapravo to mi se pojavilo prije par godina na utakmici sarajevskog Željezničara, kada je neki navijač bacio petardu tik pored mene. Pa narednih pet dana nisam čula nikako na uho. Tu počinje moje neprijateljstvo sa prazničnim i slavljeničkim alatima ili pomagalima. 🙂 

Drugi dan Nove godine, sam provela sa jednom dragom osobom. Prijateljicom, koja je za praznike se vratila kući iz Njemačke. I da, bilo je stvarno odlično. Tačnije krenule smo bez plana i završile itekako sa planom. U životu smo pretežito uvijek bile besplanske, ako se može tako nazvati. Dovoljno je da vam kažem da smo provodile fakultetske dane skupa, hodale po kafanama, izlazile po danu, snimale se po planinama dok još nije bilo vlogova. Pjevale po dernecima, dok smo imitirale Zoricu Brunclik ili Mariju Šerifović. Izlazile u kafanama kucajući se da imamo dovoljno za goriva i kojeg pića više. Ljeti sjedile u parkovima ili na parkinzima i pile pivo iz limenke. Doduše bilo je i gošparskih izlazaka. Ali smo uvijek bile na traci. Neumorne. Znale se posvađati oko gluposti, jer sam uvijek bila sklona zamjeranju, jer poBogu ja to tako ne bih uradila… Pile po Minhenu, ludirale se, kupovale pantole po 7 eura i jele po McDonaldsu i Burgeru kukajući kako smo debele. Godinama smo se zvale bate i još uvijek smo BATOVI. Još uvijek se snimamo, glupiramo, iako smo starije par godina. I dalje ne razmišljamo o vjenčanjima, niti o toj nekoj strogoj ozbiljnosti. Još uvijek imamo visoke ciljeve i vjerujemo da ćemo postati gospođe profesije koju smo završili. Ne gledamo na sat, kada se sastanemo. Nikada nismo znale jedna drugoj izraziti emociju, ali znale smo je pokazati u momentima. I to je moj bat… Ona koja zna da obožavam Kinder jaja, više nego mala djeca. Prije nego će doći šalje mi fotografiju neke torbice na Whatsapp. Too much elegancije za mene, Bože moj i pišem joj , pa dobro u tvom je fazonu. Odgovara: “Kupila sam je tebi”... Napadam je zašto se trošila, jel normalna, a ona sva zabrinuta u fazonu: “A dobro bat, središ se i ti. Podaš tu neku eleganciju. Dobra je za kafane. Hoćeš da uzmem nešto drugo”? Odgovaram kako je mahnita i da nije trebala ništa. A ona piše: “Pa bona moram nešto, ide rođendan.”  Dovoljno je da vam kažem da ja na umu nisam imala da mi je rođendan za malo duže od mjesec.

Pri povratku iz kafane, gdje smo bile na muzici i zatvorili je, daje mi kesu i govori vidi jel ti se dopada. A u kesi majica i privjesak koje je kupila u Amsterdamu, šminka pošto zna da sam opsjednuta time, torba i ogromno Kinder jaje. I da se ne lažemo, najviše se obradujem Kinder jajetu, a njoj osmijeh od uha do uha. “Kada sam ga vidjela, morala sam ga kupiti…”– govori mi i gleda onako sa srećom jer je mene usrećila. Napada me što sam joj išta kupovala, budući da sam i ja pripremila novogodišnji poklon. A sutrodan dobijam poruku na Whats  gdje stoji: “Znala sam da je neka jebačka knjiga u pitanju”... Između ostaloga u poklonu je bila knjiga, na kojoj po prvi put nije bilo posvete, jer nisam stigla napisati posvetu.

Jedan dan odemo samo na kafu, a zapravo ta kafa se pretvori u cjelodnevni šoping, ručak, vozikanje gradom, i par kafa. I obje ustanovimo, da je sve prošlo kao nekih pet minuta.

Svi moji dobri prijatelji nisu u Sarajevu. Velika većina. Kum je u Beogradu. Bat je u Minhenu. Treća je u Frankfurtu. Mi smo svi jedna porodica, koja kada se sastane se ponaša kao da se viđamo svaki dan. Jer smo non stop u kontaktu, pa ni ne osjetimo to vrijeme nedostajanja. Mada, imala sam trenutke kada sam mislila da sam usamljena, napuštena i slično. I svi ljudi koji me poznaju, zapravo misle da je to nemoguće zbog načina života koji živim, i jako aktivne društvene sfere oko mene. A onda kada sam promijenila sebe i način razmišljanja, zapravo sam shvatila koliko sam sretna i koliko me ljudi istinski voli i doživljava. Ti ljudi ne mogu razmišljati na način na koji ja to radim, jer nisu ja. Ja nisam oni. Ali smo kompatibilni, jer izdržavamo godinama. I daljinu. I rasprave. I kompromise. I neslaganja. I probleme, koje želimo reći jedni drugima. Izdržavamo šutnju i razumijemo je.

Konstantno dobijam poruke na Instagramu i na Facebooku, od ljudih koji me prate ili su mi u prijateljima, da ostanem takva. Pozitivna. Vesela. Jučer mi govori djevojka koja ima 17 godina:

” Ja kada vidim da si objavila video na Instagram, tačno mi bude korak gore. Ne znam šta mi je smiješno, ali mi je smiješno. Toliko si pozitivna, draga i vesela. Molim te ostani takva.”

Od kolegice sa fakulteta, dobijam poruku za Novu Godinu, da uvijek ostanem takva veselica, i da usrećujem ljude oko sebe. Za razliku od prije, više sam glumila sreću programski, a sada se stvarno tako i osjećam. Hvala Bogu. Iako radim nalaze već sljedeću sedmicu, ne želim razmišljati. Biće što biti mora. A sebi sam zadala najteži zadatak: BITI SRETNA. 

Prije par dana drugarica mi dolazi sa praznika iz Rostocka. Budući da sam ja od petog januara bila u Hercegovini, nismo imali prilike da se vidimo, a inače govorim o drugi s kojom provodim najviše vremena u posljednje vrijeme. Pitam je da me sačeka na stanici, te da idemo do mene ostaviti stvari, pa na piće. Tako je i bilo, ona me čekala pola sata, jer je brzi voz uspio zakasniti čak 40 minuta :D.

Ona je nezaposlena, studentica, buduća pedagoška radnica. 🙂

Kada sam došla, čekala me kesa u kojoj su bili opet pokloni za mene. Četiri kinder jaja, Ferrero Rocher, Haribo Smurfs (Volim te Željo), šminka i ogromno ćebe, zapravo zimski šal. Jer smo takav tražili po Sarajevu i nismo uspjeli naći. Osjećala sam se posramljeno, da mi ona kupuje koja ne radi. Ali kada sam vidjela njenu sreću, na moje iznenađenje, vidjela sam koliko joj je to veliko što me iznenadila. Na rečenicu moje mame: “Jesi ti normalna”? Njen odgovor je bio: “Jedan je bat”. Nju znam još od osnovne škole. Meni lično najbliža osoba posljednje dvije godine. Isto kategorija BAT.

Kada nacrtaju tvoj portret, sami od sebe, budi svjestan da značiš nešto! 

Hahaha, znam da sam pretenciozna. Ali, ovo mi je definitivno iznenađenje godine. Prije dva mjeseca, javlja mi se kolegica iz Banja Luke, novinarka- kolegica, pišemo za isti magazin, ali viđamo se na svakih par mjeseci. I kaže: “Odlučila sam te nacrtati, evo tražim ti sliku.” Onako začuđena, nejasno mi, pitam: “Odakle to”? A ona objašnjava kako crta samo drage ljude, te da sam ja jedna od tih.

Tri dana sam imala team building sa kolegama iz redakcije, i danas napokon preuzmem sliku. Mislim da se nikada nijednom poklonu u životu nisam tako obradovala. Zašto?

Svako iznenađenje je iznenađenje. Ali kada dobijete tako nešto značajno, vrhunski urađeno, toliko dobro urađeno da smo identične ona na slici i ja, (dobro možda sam na slici bogdu ljepša :O), od osobe s kojom niste toliko bliske. A ona to uradi samo zato jer je željela, i neće da čuje za pare. Jer je to željela. I kaže: “tvoj  današnji osmijeh ne može ništa kupiti…” Onda znajte da ste nešto posebno. Ja se osjećam posebno.

Zašto?

Jer svakim danom zapravo postajem svjesna koliko vrijedim. Koliko sam posljednje vrijeme pozitivna osoba. Snimam se sve češće i češće jer želim imati za uspomenu neke momente ove godine sa meni dragim ljudima. Sretna jer svakodnevno dobijam poštovanje od okruženja, lijepe riječi, poruke a da ništa nikome ne treba. Ima i ovih drugih, ali eto odlučila sam da ova godina bude u primjećivanju i priznavanju pozitivnih stvari. Sretna jer od srijede počinjem teretanu i trčanje. Sretna jer se svaki dan smijem i slušam ono što me inspiriše i nadahnjuje. Sretna kada pogledam dobar film, odem nenadano na planinu, pa sa Srđanom pjevam, a nijedan tekst skoro ne znam. Sretna kada pišem i pročitam neki vaš motivirajući komentar, jer postoje ljudi koje ne poznajem, ali koji me razumiju, slično ili isto razmišljaju. To se vidi na meni. Rado bih objavila fotografiju, ali pošto se otpočetka držim toga, da neću objavljivati lične fotografije, ostaću ipak dosljedna.

Mada Hank Moody me imao prilike i lično upoznati. I može reći da sam prelijepa, jelde Hank 😀 ?

OBAVJEŠTENJE ! ! !

I da 26. će biti slavlje na mom blogu, tri godine postojanja, pa vas molim da se okupimo u velikom broju da ugasimo rođendanske svijeće na mojoj torti!:D

A 25. i zvanično punim 26. Ova godina je u znaku broja 26.

Volim vas puno i šaljem mnogo ljubavi, mira i sreće. ❤

P.S. Otpustite EGO i osjetite sebe! ❤

Zažmirite, zamislite nešto najljepše i odlutajte iz zime, gradskog sivila, briga i problema. I budite sretni. Jer sreća je trenutak.