boy child clouds kid
Photo by Porapak Apichodilok on Pexels.com

Kažu treba uvijek krenuti sa/iz početka. Samo ne znam gdje početak. Vraćam se konstantno u djetinjstvo, kada sam igrala gume, žmire, Aberečke Abertude, aber koga ćete… Kada sam bezbrižno sanjala kako ću biti nova Oprah Winfrey i otvoriti veliku humanitarnu fondaciju i pomogati siromašnima širom svijeta. Mislila sam kako su odrasli glupi i nesposobni da pronađu posao i da uspiju u životu. Razmišljala sam zašto je mama tih 90tih govorila da gleda dnevnik da zna hoće li biti rata. Imala sam najnovije barbike, igrala se, bila jedna od najboljih učenica u razredu, trenirala karate, ples i išla na iks dodatnih aktivnosti. Radovala se kada mama dođe na nastup hora u kojem sam bila ili na koncert ansambla gdje sam svirala gitaru. Poštovala sam roditelje, društvo i ljude. I maštala, mnogo, mnogo i mnogo. Sanjala i voljela. Istinski. Onako znate. Stidljivo dječije.

A gdje sam danas?

Danas sam u kategoriji odraslih, ali onih glupih i nesposobnih budući da sam potpuno antiperspektivna. Sad bi ljudi koji me poznaju rekli: “Daj majketi. Uozbilji se. Čuj antiperspektivna.” Dala sam otkaz. Tačnije od prvog juna sam bez posla. I moram vam biti iskrena i priznati da se osjećam kao da su me oslobodili najvećih okova koji su me čahurili, mučili i ubijali svakodnevno. Dosta sam bolje kako sam napustila posao, osjećam se preporođeno, relaksirano, zadovoljno, smireno i sretno. Šta tražiti više. Potpuno sam se posvetila sebi i uživanju i relaksaciji. I onda taman pomislim kako sam sretna, odem doktorima, a oni kažu: “Slušaj, multipla je takva bolest da je najbolje odmah primiti u ranoj fazi bolesti interferon kako bi se zaustavila progresija”. A onda u glavi kuršlus, krenem čitati, raspitivati se gdje naravno svako misli i govori drugačije.

A moj unutrašnji osjećaj kaže: “NE PRIMAJ, NI POD RAZNO. NIJE TEBI NIŠTA BONA”. I danas odem doktoru alternativne medicine, svom fitoterapeutu koji kaže: “Hoće li to da ti zabetoniraju MS. Ne primaj te lijekove koje su ti preporučili. Nisu to još uvijek dovoljno istraženi lijekovi. Na osnovu kojeg simptoma su ti odlučili dati interferon?”

I opet na startnoj poziciji. Na početku. Nikad do cilja. Ja istrčim jebote skoro do cilja i skontam pogriješila sam put. I vidite to mi se događa cijelog života, radim dupli posao. Dam otkaz i nekad početkom juna apliciram za poziciju: MARKETING MENADŽERA u jednoj Fondaciji koja je fakat blizu mojih ideala i društveno su odgovorni i da se na lažemo, davali su brutalne uslove. I ne očekujući apsolutno ništa, bez ikakve nade, pošaljem prijavu i prođem dva kruga testiranja. Dođem na intervju i dalje pomalo zbunjena da ja mogu dobiti takav posao. I ljudi me pitaju: “Kada biste mogli početi raditi, ukoliko se odlučimo za vas”? Ja se napravim pametna i objasnim im od čega bolujem u modernom, surovom kapitalizmu. I naravno ljudi mi pošalju odbijenicu, uz ponudu da se prijavim na drugi program. Pošizim i shvatim, da su moje najljepše godine tako prolazile lijepo da nisam imala vremena ni o čemu razmišljati. I tako bih voljela da se vrati onaj period rada u Njemačkoj 2013/14 kada su mi bila najbolja ljeta. Da se vrate periodi srednjoškolskih dana kada sam maltretirala svu raju da idu u Centar kako bi vidjela Elvisa. Ili onaj period Amsterdama 2012 ili vrijeme Oktoberfesta kada smo sjeli na voz smrti, uprkos strahu i znanju da smo popili par piva više. Ili vremena studija, različitih poslova. Nedavno sam se vratila iz Praga i Budimpešte i da budem iskrena, nisu to putovanja kakva su prije bila. Sada u glavi me uvijek progoni osjećaj opreza i limitiranja same sebe. Uživam, ali ne kao prije gdje sam se potpuno dječije prepuštala situacijama. Bilo je predivno, ali nekako sasvim dovoljno da shvatim da sam big girl. Tačnije ja se plašim odrasti, zato valjda i bježim od obaveza. Od veze. Od posla. Od svijeta i realnosti.

I dalje sam hodajuća energija. I vesela. I brižna i definitivno dobra. Ali dosta opreznija, ozbiljnija i ZRELIJA. Uh kako mrzim ovu riječ zrelija. Fuj. Fuj. Fuj. Pa koliko sam naivna bila dok sam bila mlada, kada sam maštala da ću živjeti u New Yorku i biti poznata glumica ili Oprah, te pomagati ljudima. Doduše. Glumica sam. Svaki dan glumim kako sam presretna, iako nekada nemam volje za probuditi se. Doduše rijetki su to momenti, ali ne dam se, pa onda glumim. Manje pitanja, odgovora, muke i truda. Fair enough.

Pomažem ljudima svakodnevno. Savjetom, djelom, pričom i smijehom. Što je nekako najbitnije i svakako ga nedostaje u ovom prgavom svijetu.

Nesigurna sam i nedovoljno ambiciozna da napravim velike stvari iako imam ogroman potencijal. Plašim se i preseliti u neku europsku državu s obzirom na sve stvari koje mi se trenutno dešavaju i pogađaju me.

Nikada nisam bila poželjnija u muškom društvu. Traženija. A ja još uvijek sama. Nekada pomislim na njega i kažem: “Šta bi bilo-da je bilo?”. I onda se vratim u realnost i shvatim: Welcome Kristofer 🙂 vrati se gdje jesi i zaboravi prošlost. A je se još uvijek vraćam u vrijeme walkmana, Colonie i kreveta ti da bu di bu da i Olivera i Borisa i Nadaline.

Ne znam, ali se i dalje ne vidim nigdje i sve čekam da se probudim, protrljam oči i kažu mi da je sve ipak samo loš san. Ustanem, a za stolom brat koji ima 12 godina, ja 9, mama i otac i miris uštipaka i tople bijele kafe.

Mama galami jer kasnim u školu iako je ona prekoputa ulaza. Otac je smiruje govori da me ne sekira.  Nekada ne znam gdje pronalazim snagu. I onda znam: BOG, vjera i muzika. Nakon 100 godina, prije dvije noći kada sam legla kratko sam pričala sa Bogom i zamislila kako bih voljela da mi prođe grlobolja i stvarno je prošla. BOG je velik, ali mi ga uporno zanemarujemo i zaboravljamo. Valjda smo takvi nezahvalni i nenormalni.

Ovaj tekst sam  napisala prije pet dana i nisam ga nikada objavila, jer nisam ni znala šta sam napisala, istresla sam ono što sam osjećala u momentu. Tek tako ispljunula…

Dodala bih kako se danas osjećam.

Ustala sam i dorčkovala sa ocem u prirodi. Slušala Coloniu dok sam raspremala kuću, jer se danas vraćam za Sarajevo. Doduše idem na dva dana, pa se vraćam opet na Jug. U momentu dok sam raspremala kuhinju, javila mi se želja da se zahvalim Bogu na svemu što mi daje. A onda mi se naravno javio vrag u meni i pitao me, pa šta ti je dao? Bolest. I prekinula sam se napola, ne dozvolivši sebi da uopće ulazim u takve dubioze. Znate, ljudi izvukla sam mnogo toga dobroga iz svega što me muči. Dobro, lažem. Nisam još izvukla, izvlačim, ali stvarno osjećam zahvalnost prema Njemu. Mnogi bi me pitali: Kako…? Fino, probudio me i osvijestio toliko da sam svjesna prolaznosti ovog života. Još uvijek nedovoljno s obzirom na okolnosti i situacije kroz koje prolazim. Gadno je kada se budite svaki dan sa neizvješnošću i kada se radujete jer vas taj dan ništa ne boli. Kada se nalazite na prekretnici života i ne znate da li primiti terapiju ili ne? Da li ćete ostati normalni ili nećete? A ja znakove pronalazim svuda i svugdje, valjda jer ih tražim zato ih i primjećujem. Čitam knjigu od Marka Mansona: “E zabole me”, gdje na tančine opisuje neke životne situacije gdje se garantujem svako od nas našao barem jednom. Moderni psiholog beletrističar, rekla bih, ali jako ugodan i zanimljiv za čitati… Preporučujem ga svakako. U prošlom tekstu sam pisala kako se osjećam da me Bog napustio, a sada vam kažem nije me napustio, ali jesam ja njega. A sada nekako živim zadovoljno i spokojno. Jer samo je ono danas istinski. Sve ostalo je neizvjesno.