Ne znam da li vam se ikad dešava da ne vidite sebe u budućnosti. Kada razmišljam o životu, ne vidim sebe nigdje. Ni u poslu. Ni u ljubavi. Ni u životu. U vječitoj sam borbi sa pravom sobom. Šta podrazumijevam pod pravom sobom?

grayscale of photo of man
Photo by Luis Quintero on Pexels.com

Pod onom emotivnom, čistom i duhovnom osobom. Kontantno bježim od Boga. Ne znam čega se plašim, neprihvaćenosti ili ismijavanja društva ili nečeg desetog. Nikada se nisam stidila reći da vjerujem, da odem u džamiju, ali jednostavno osjećala bih se nelagodno onda jer je to odstupanje od mog standardnog života (kafana, izlazaka, hodanja itd..) U suštini nisam loša osoba, ali sam previše vezana za ovozemaljsko, dok me nešto ne probudi i ne vratim se na Božji put koji me na momenat smiri i dopusti mi da opet živim bez ikakvih briga i muka. Hiljadu puta se pitam zašto mi se ovo sve dešava i ne mogu da pronađem adekvatan odgovor, osim da tako mora biti…

Nisam dugo pila. Sinoć sam popila par piva. Na silne lijekove koje pijem, alternativne terapije, to mi nije trebalo. Danas sam preležala pola dana i otišla na kafu koju sam imala dogovorenu sa kolegom, a umjesto njega došao je njegov brat koji me proganja skoro pa godinu dana. I bila sam preodvratna, svašta sam mu nagovorila, jer me gnjavi već toliki period… I kajem se. Jer to nisam ja. Ja ne vrijeđam nikoga i ne činim ga tužnim. To radi moderna kopija mene. Kada ste osoba koja je uvijek nekako u centru pažnje i uživa u reputaciji vesele, pozitivne, sretne i zadovoljne osobe, onda je nekako teško živjeti sa tim, jer ljudi uvijek očekuju da budete takvi. Kada ste u situaciji u kojoj sam ja i nosite se sa x raznih problema, onda je jako teško izvući najbolje iz sebe. Vjera mi čini da se osjećam bolje, a sinoć sam se opet ogriješila. Danas sam se ogriješila. I opet ću Boga moliti da mi oprosti i opet ću vjerovatno bježati od njega i osjećati se sama i napušteno. Ova sedmica mi je bila preteška, jedan dan čak nisam ni radila jer sam imala povraćanje i neke zdravstvene probleme. I odlučila sam da ću živjeti kao prije. Cugati, izlaziti, pušiti i zajebavati se. A da li je to svrha života? Naravno da nije …

Pronađem Boga i izgubim ga… Plačem dok pišem ovaj tekst. Plakala sam i maloprije dok sam gledala film “Ne stidim se”. Gledala sam ga nekada davno, ali sada mi je došao u pravo vrijeme. Preplakala sam pola filma, ja koja nikada ne plačem. Film govori o djevojci koja je ubijena u Americi u školi, kada je izvršen napad na učenike te ustanove. Cijeli svoj kratki život vodila je borbu sa vjerom u Boga i u Isusa, jer se stidjela o tome govoriti zbog (ne)prihvaćenosti društva. Film je predubok i vjerujem da će svakoga ko ga pogleda dovesti u razmatranje svrhe života. I na kraju je ubije drug iz razreda i prije posljednjeg pucnja, pita je: “Gdje ti je sad Isus? Da li i dalje vjeruješ u Boga?” Ona odgovara potvrdno, dok umire…

Vjerujem da nas Bog sve iskušava. Vjerujem da ovaj život i smrt nisu kraj. Mora biti nešto dalje. Teško mi je živjeti sa svim što se dešava, ali bilo bi mnogo lakše kada bi se odlučila na jedan put. Čisti koji bi mi vraćao snagu i energiju i vjeru u samu sebe. Nekada se toliko izgubim, da ne vidim sebe nigdje. I ova djevojka u filmu je isto tako govorila kao da sam sebe slušala. Toliko je slično sa ovim što se meni dešava i kroz šta prolazim, da vjerujem da je ovaj film u ovom momentu imao neku svrhu za mene.

Trebam biti transparentna i prestati se pretvarati da budem neko ko nisam. Zapravo ja jesam ta društvena djevojka koja izlazi, hoda i super se osjeća… Ali to je moja sjena. Neka fiktivna ja. Niko od mog društva ne zna za ovaj blog, jer bi me upoznali u sasvim nekog drugom svjetlu i šokirali bi se kada bi vidjeli zapravo koliko sam slaba i ponekad “jadna”. Najgore mi je kada se osjećam tako, a nemam koga pitati za pomoć. A On je uvijek tu, ali se ponekad sramim obratiti mu se, jer mislim da je digao ruke od mene, iako kažu da On nikada ne odustaje ma koliko mi griješili.

Možda  se i jesam razboljela iz razloga da se napokon odlučim da idem pravim putem… Možda mi i jeste poslao opomenu da se zaustavim na crvenom svjetlu. Pokušavam uporno dokazati drugima da sam savršeno dobro i da sam super te da živim turbo super ispunjenim životom. Ponekad kao da živim zbog drugih i zbog toga što će oni reći. To i jeste donijela ova moderna era društvenih mreža… Osjećam se kao da sam izdala ponovo samu sebe i Njega i svoj život. Osudila sam momka koji je odlučio samo da me voli. I uradio sve  da dođe do mene, jer sam ga toliko odbijala. I sad mi njegov brat upravo prije par minuta šalje poruku, na koju nisam odgovorila. I dalje nisam uradila nikakav pomak, nisam mu oprostila ni bratu ni ovom momku koji me proganja. Jer bježim od dobroga, jer ne želim vidjeti smisao da budem dobar čovjek. Oni su braća, valjda ovaj moj kolega zna koliko me ovaj voli … Ali bila sam ljuta i bijesna, jer već godinu dana imam proganjanje od strane njegov brata, koji je opsjednut sa mnom. Nikada ga nisam blokirala, jer nisam željela biti bezobrazna i povrijeđivati ga. Nekako cijeli život i u lažnoj verziji mene, gledala sam dobro iako sam bježala od njega. Nesvjesno.

Ne znam ni šta sam napisala, ali osjećam se toliko poraženo da sam jednostavno morala ispustiti ovo sve iz sebe …  Mogla bih pisati još mnogo i mnogo…ali bojim se da ću se slomiti i ogoliti previše sebe. A možda sam to već i sada uradila. Hiljadu puta sam se osjećala da me je Bog napustio, krivila ga za ono što mi se dešava, a On je uvijek radio najbolje za mene. Samo ja to nikada nisam željela vidjeti. Jer sam mislila da kada živim, izlazim, zaboravljam na probleme i sebe… Istina je, zaboravila sam na sebe, boreći se za posao, ovosvjetsko i materijalno te tražeći nekoga ko će me voljeti. Nisam ga nikada našla, jer se nikada nisam nikome ogolila ni pokazala onakva kakva jesam.

Uvijek sam se trudila da ne ismijavam nikoga, da budem jednostavna i prizemna te da svoje prijatelje prosvijetlim da na ogovaraju niti ismijavaju nikoga zato što se njima ne dopada. Gledala sam da uvijek radim dobra djela, ali sam uvijek bježala od sebe i od Njega. Ne znam zašto?

Advertisements