Već duže vrijeme ne hranim dušu. Tijelo hranim, ali nju ne. A da bi mogli živjeti i disati potrebno je nahraniti dušu. Zato valjda i jesam prazna, ogorčena i besciljna. Ovo zadnje kažem, jer ne vidim svoj put nigdje. Ne mogu reći da sam u depresiji, u nekom sam gorem stanju … Nedefinisanom, nejasnom i jako konfuznom.

slow signage

Danas na poslu razmišljam o sljedećim stvarima…

Dok sam bila mlađa zamišljala sam da će sve biti bolje i drugačije. Mom malom mozgu bilo je nejasno kako i zašto ljudi ne rade ono što vole? Dok sam išla u vrtić, vaspitačica me pitala: “Šta ćeš biti kada porasteš”… kao iz topa sam odgovorila: “Policajka”. Već u prvom razredu osnovne sam promijenila mišljenje. Željela sam biti glumica i uvijek sam maštala o tome. Dok sam išla u osnovnu, dolazila bih kući, glumila, pjevala i plesala maštajući kako ću gostovati kod Oprah Winfrey i pričati o svom uspjehu. Neću biti ohola, pomagaću svijetu i biti velika humanitarka. Uvijek sam nekako maštala da pomažem ljudima, da dajem, da činim dobro… Sada to radim onoliko koliko sam u mogućnosti. Jednostavno jer to volim. Ali moj život je potpuno drugačiji od onog što sam zamišljala kao malena.

Dok sam bila dijete, kada bi išli na more, na svom vokmenu slušala bih Coloniju, a najdraža pjesma bila mi je “Svijet voli pobjednike” i tačno me je sinoć uhvatila nostalgija na treningu kada je trenerica pustila tu pjesmu. Nema više te muzike. Energične, pokretačke i vesele. Dok sam bila manja sve je bilo bolje, čišće i znakovi su bili mnogo jasniji nego ovi danas.

Ovi danas me zbunjuju. Pokazuju pogrešan pravac. Ne znam čime sam zaslužila da se ne vidim nigdje. Ni karijerno. Ni ljubavno. Ni ono najvažnije- ne vidim se životno.

Da li to znači da sam se predala?

Možda mi je potreban samo neki odmor. Sinoć sam kupila avionsku kartu za maj da odem na putovanje. Ali i to putovanje me vjerovatno neće usrećiti, dok ne nahranim dušu. Potrebno mi je da ponovo pronađem mini sebe. Sa maštom, zahvalnu i zadovoljnu minijaturu koja je vjerovalo u dobro i u znakove. Vjerovatno sada sumnjam u te znakove. Bolest je znak. Iskušenje. Posao je znak. Pogrešan muškarac je znak. Nešto krivo radim … Ali…

Sve je bilo bolje kada sam bila manja. Nedostaje mi mini me. Ako nastavim pisati, krenuću plakati. A kada prestanem sa suzama, ne znam šta će ostati od mene. Ovako još uvijek sve gutam. A jednog dana ću sjesti, popričati iskreno sama sa sobom i potražiti znak koji će mi pokazati pravi put.

Laka vam noć.

Advertisements