green car near seashore with blue ocean
Sve za ljubav što triba je žena. čovik i more i jedna mala kuća od soli na obali….

Na raskrsnici sam života. Zaspim, sanjam, probudim se i suočim se sa teškoćama koje su me snašle. Našminkam se onako kako najbolje znam, izvlačeći eyeliner toliko ravno kao vrhunski make up vizažisti. Onda kada me tuga satjera u ćošak, napirlitam se i budem paun. Drugi ne smiju vidjeti kroz šta prolazim. Ne želim da iko zna. I evo dok ovo pišem razmišljam nešto generalno o tome kako mi svako govori da dobro izgledam i kako meni nije ništa. Pa zar nije to upravo ono što sam željela i želim čuti? Prethodna sedmica bila je mnogo teška i fizički i psihički.

Nekako sve radim robotski, onako stavljam križiće na TO DO listu i živim rutinski. Jer moram. Nakon dužeg vremena danas sam sebi posvetila cijeli dan. Ljenčarila sam, izležavala se, šutila, slušala muziku … Kasnije sam otišla na trčanje i došla kući i krenula skidati obaveze sa TO DO liste. I uspjela sam samo jednu stvar završiti. Nisam fokusirana. Treba prkositi pravilima, kao što sam uvijek radila… Prilagodila sam se ovoj jebenoj boleščuri u potpunosti. Malo šta da kršim. Duhan i pokoji slatkiš. Ali generalno sam u okvirima zabrana. Treba joj prkositi i pokazati da si jači… Plaši me šta mi se se sve dešava. Ljudi, strah me je svega… Ne u smislu običnog straha, nego jednostavno tonem toliko suptilno da niko ne primjećuje. Ne primjećujem ni sama. I evo dok pišem ovaj tekst, riječi same izlaze. Ne razmišljam o njima… Posvađala sam se sa mojim Novosađaninom. Ispala sam govno. Umrla mu je mama prije već tri sedmice mislim i tako javim mu se neki dan da vidim kako je i usputno me on upita kako sam. Odgovorim mu kako sam imala relaps, a on na to: “Biće bolje, ne sekiraj se”. Valjda  u silnom bježanju od same sebe, u potrazi za nekom fiktivnom srećom i receptima kako usrećiti druge, a unesrećiti sebe slupala sam se toliko da više živce ne držim pod kontrolom. Posvađali smo se toliko, da više ne govorimo i da nismo u kontaktu. Ne znam da li ga još uvijek volim nakon dvije godine od raskida, ali volim ga kao osobu iako me je on najviše razočarao i povrijedio.

Ali to je problem Vodolija. Voliš do kraja. Bez rezerve i zadrške. Moj radni dan je pretrpan obavezama, nakon toga idem u teretanu, poslije teretane kući, pa vani u grad. Legnem oko dvanest, nekada jedan, ustajem prije 7. I djelujem li ja vama, recite mi bolesno? Ne djelujem ni sebi, ni nikome. Gledala sam danas videa od prošle godine, toliko sam ljepša bila nego sada, ne što sam bila mlađa, nego jer nisam nosila ovako tešku boleščuru. Ali ko zna, kažu mi da nikada bolje nisam izgledala. Mada… Izgledati je jedno, a osjećati se drugo. 

Na ovoj raskrsnici života, donijeću velike odluke. Možda čak i odseliti iz Sarajeva. We will see da li sam li toliko hrabra i prkosna? Idem na neko putovanje 20. maja 🙂 još uvijek ne znam gdje, ali eto biće vjerovatno Lisabon, Barcelona ili Prag. Sutra imam neki photo shooting nakon posla, pa neki meet up sa drugaricom s kojom se nisam vidjela duže vrijeme. Znate moram vam biti iskrena, tako mi bude smiješno kada neko kaže: “Jao gledam ti storije, kako je tebi zabavno i kako ti živiš dobro. Uvijek si nasmijana i pozitivna”. Ajme meni, što bi Dalmatinci rekli. Jesam načisto sam sama sa sobom, tugom i srećom. I da se opet rodim, isto bi tija, sa društvom pija i tako dalje što bi rekao dobri Grašo. Ali nisam kamen da tek tako mogu sažvakati sve što mi serviraju …

Za tačno dvadeset dana idem na nove pretrage…

Pobigla bih na more i napravila kuću od soli. I voljela se.

Advertisements