Kako prepoznati zadovoljnu osobu?

silhouette of woman raising her hands
Photo by Skitterphoto on Pexels.com

Zadovoljna osoba se smije. Zrači. Udiše mir, izdiše ljubav. Voli cijeli svijet. U svemu pronalazi nešto lijepo, čisto i dobro. Ona vjeruje. Ne sumnja. Nema prostora za dodatne analize i razmišljanja. Ne sudi nikome. Ne ogovara. Ne kudi i ne kune život jer je pogodila nevolja. Nego sasvim suprotno, tvrdi kako se to moralo dogoditi. Uživa u sitnicama. U kafama sa dragim ljudima. U Suncu koje je izašlo samo za nju. A ipak ako je kiša, uživa crtajući po prozorima srcad i tražeći vjeru u svemu i svačemu.

Znate zadovoljna osoba vjeruje. U Boga. Univerzum. Dobre ljude. Dobra djela. Svijet. Da bi bili zadovoljni morate vjerovati u nešto i vidjeti u svemu dobro.

Na godišnjem odmoru sam već skoro sedam dana. Uživam, itekako uživam. Jedem čips, iako ga ne bi smjela jesti. Jedem slatkiše, iako ne bih smjela pomisliti na njih. Šetam. Sjedim na Suncu, uživam u proljetnim zrakama, iako sam prije tri dana navukla gripu na sebe. Sjedim sa ljudima koje volim, smijem se toliko glasno, da se nekada sama ne čujem šta mislim, a ne šta kažem. Pitaju me ovih dana: “Kako uspijevaš biti toliko sretna”?

Ne znam. Jednostavno jesam. Ljubim oca svakodnevno gnjaveći ga, grleći ga i tepajući mu, misleći da se i on pita: “Da li je ovo moje dijete normalno”? Puna sam ljubavi prema svakome, a i prema sebi. Gledam filmove, odmaram i spavam do 10 sati. Ne pamtim kada sam ovoliko spavala i odmarala. Trošim pare kao da su mi posljednji dani. Ne razmišljam o sutra. Ne želim se opterećivati glupostima… Želim uživati i biti u potpunosti osoba iz prvog dijela. Ne slušam tužnu muziku, iako je ne mogu izbjeći, ne doživljavam je. Zovu me za posao, kratko samo odgovorim da sam na godišnjem. Zapravo, prije par mjeseci jela bih se jer kampanja ne ide svojim tokom, ali sada me baš briga…

Znate kad kažu pusti mozak na pašu, biće ti lakše. Ja sam ga potpuno pustila. Čak ni ne razmišljam o momcima, niti o tome da sam usamljena. Jer zapravo se ne osjećam tako. Sve je onako kako mora biti. Ugojila sam se mislim par kilograma u zadnjih par dana koliko jedem. Imam planove, koje nikada ne ostvarim. Ali život je previše kratak za planirati. Upravo zato treba hvatati svaku zraku Sunca, uživati i ne opterećivati se apsolutno ničim. Treba gledati sebe, ugađati se jer ko zna koliko će biti prilike za to. Nemam bolova nikakvih, osim gripoznih, ali  i to jedem kao za užinu. Pa doduše kada sam progutala MS, mogu i sve ostalo. Valjda.

Danas sam bila u Mostaru. Šetala, ručala u Šadrvanu, slikala se i smijala se. Naposlijetku smo otišle u Mepas, gdje sam tražila polo majicu za oca. Našla sam je, a u povratku sam mu kupila vrući burek. Mada kasnije mi je rekao da nije baš onaj koji on voli, ali eto pojeo je. Vozimo se i kaže mi drugarica kako je u brigama i objašnjava mi šta je tačno muči… Ja joj kažem ovim riječima:

“Pa draga moja, šta bih ja trebala reći. Nit’ zdravlja, nit’ frajera, radim kao rob i ne žalim se”.

Ona šuti i duma. Nakon neka tri minuta kaže:“Znam, upravu si…ali”. Ma nema ali, ovaj život je toliko kratak, a mi ga toliko koristimo u bespotrebnim razmišljanjima, negativnoj energiji, traženju neke ljubavi i beznadežnom očaju jer se nekome sviđamo ili ne…” Sve treba raditi instant/sada/odmah. Par dana sam mislila o svom prošlom životu. Dok sam živjela tristo na sat. U Njemačkoj koliko smo radili te 2013., ali koliko smo luđački izlazili i živjeli tu mladost. Tada sam živjela na blef. Nisam razmišljala o sutra. I zaista sam uživala. Bez ikakvih kredita. O tome kada smo otišli u Amsterdam, koliko smo se ludirali i koliko nas je zapravo bilo briga svijeta. I sada kada smo ušli u neke godine, kao ozbiljni smo, radimo, sve radimo šablonski, onako kako ne ide uz nas, onako kako ne bismo željeli. 

Koliko sam tražila idealnog frajera, štaviše zadovoljavala sam se prosjekom, čisto da bi kao imala neku vrstu momka. Ama ne želim prosjek i dalje. Ne treba mi niko. Imam sebe. Kud tražim veću ljubav. Što se tiče posla, mislim da ću sve prekinuti i doći ovdje da živim i da volim sebe i da se tetošim istinski.

Vidite, više ne odgovaram na poruke odmah i ne razmišljam da li će se taj neko naljutiti što nisam odgovorila. Ne mislim čak ni o tome  šta će pomisliti o meni. Ne zanima me. Sve radim onako kako želim. I meni to odgovara. Ljubav je u meni iako me posljednjih par dana “muči” neki čudni osjećaj blaženstva. Iako opet negdje kada previše jedem, planiram da ću već sljedeće sedmice biti redovna na treninzima, jesti kuhano, baciti duhan znam da nema ništa od toga. Kada planiram, da ću pisati mnogo više nego sada i na blogu i na portalu, prepostavljam da opet nema ništa od toga. Ali u tome i jeste čar života. Što samo rijetkim ljudima se uvijek dešava sve suprotno od onoga što žele. A šta bi bilo kada bi nam se želje ostvarivale? Šta mislite da li bi postojali?

Spremna sam. Na bilo šta. Na bilo koga. Na život.

Advertisements