Jurcam posljednjih dana takvom brzinom, da ne stignem pogledati iza sebe, a već je novi dan. Ponekad radim i deset sati, nakon posla odem na trening, eventualno na kafu i već sam u krevetu. I da vam budem potpuno iskrena, nimalo mi se ne sviđa propisan život. Too much for me, thank you! Ne želim to. Pod hitno moram nešto mijenjati, kako, šta ne znam, let me think… Predala sam papire za terapiju, ponekad me zanese, pa se sjetim da imam tu vrstu bolesti… Mah pusti gluposti, uvijek mi je to negdje u podsvijesti. Nisam još uvijek sažvala, ižvakala i suočila se s time. Radim sve više i više i donekle me to deprimira. Deprimira me jer bježim u posao. Vikend sam radila, imala neke sastanke u vezi drugog posla koji honorarno radim ….

art beach beautiful clouds
Photo by Pixabay on Pexels.com

Jutros krenem na sastanak i slušam muziku, i pjesma James Blunt, ali ne mogu da se sjetim koja je bila jer sam slušala listu njegovih pjesama i odlutam tako na more…

Ležim, budi me on. Crn, preplanuo, brada i biserno bijeli zubi… Donosi mi doručak u krevet, trljam oči, razbudi me poljupcem … krećem do toaleta. U njegovoj sam dugoj bijeloj košulji… Gleda me čežnjivo. Već mu nedostajem… Vraćam se dorčkujemo, smijemo se naglas… Miluje me po kosi. Ustajem do prozora, gledam more…Tako je lijepo. On ustaje i trgne me iz razmišljanja. Grli me toliko jako, da ne bih nigdje iz njegovog zagrljaja. Nema bolesti, nema čežnje, nedostajanja…Samo ima ljubavi i previše. Ma nikada previše. Voljena sam. Probudim se iz sna i skontam još par minuta i tu sam… Na odredištu. Vratim se u realnost i zapravo shvatim kako je jedino ono što sam čekala i željela cijeli život: ljubav. A nisam je nikada imala predano i potpuno. Upravo valjda zato što sam previše željela.

Kažu da obično ono što želiš nikada se ne ostvari. Naposlijetku se tek ostvari kada prestanemo željeti. A ja nikada nisam prestala željeti. Jučer mi kažu na sastanku kako sam veliko dijete. Radujem se i dalje Kinder supriseu, igračkicama i maštam o tamo nekom koji će mi ukrasti srce, ali pružiti more ljubavi. Ocean tačnije. Zato valjda toliko i biram među muškarcima koji me salijeću. Od posljednjeg teksta, prije par dana upoznala sam dva lika koja su me startala. I naravno obojici sam našla manu. Nisu ovaj kojeg sam opisala. A pitanje je da li taj i postoji osim u mojim snovima. Ali stvarno vjerujem da takav postoji. Samo ga je Univerzum dobro sakrio, da ga ne mogu pronaći. Možda ga nema u Bosni i Hercegovini, trebam negdje ići dalje… Svakako dok sam živjela u Evropi bila sam mnogo sretnija. Ali ne i ispunjenija. Ali ovdje ne znam koliko i želim biti. Upala sam u duh rutine i svakodnevnice koja ma jede… I bojim se da ne dođe do dijela, gdje ću osjetiti njenu glad. Trebala bih napraviti veliku PROMJENU koja će mi donijeti nešto dobro. Promijeniti moju stvarnost i osobnost. Uvijek svakome momku uspijem pronaći manu. Prije par dana, majka mi kaže: “Samo biraj, ali ne čudi se kad tamo u 40toj budeš još uvijek kod mene, sama i bez ikoga”. Doktori mi već godinu dana govore, da pronađem nekoga, da će mi biti mnogo lakše… Ali ne znam da li je problem u tome da se predam nekome. Onako potpuno, cjelovito, prirodno… kao što sam se predala bivšem momku i onda nastradala. Emotivno se raspršila. Njemu sam se prepustila i bila sretna. Ali stvarno sretna. I onda bum… Ni sreće, ni ljubavi ni ničega… Strah me je vjerovatno, a ne znam kako se osloboditi toga. Previše sam jaka i stabilna za tamo nekoga slabića. Inače mi je to opravdanje. A ja sam toliko željna pažnje i ljubavi, možda i više nego tamo neko malo dijete. Jer je ne dobivam ni od koga… U onoj mjeri i količini u kojoj bih željela. Moje srce je romantika. Moje srce daje ljubav. Bezuvjetno. Moja duša je puna ljubavi, čežnje i lijepih emocija. Samo što nisam pronašla nekoga kome ću se moći prepustiti. Ko će me uhvatiti za ruku i trčati sa mnom bos, prirodan bez straha da će se ogrebati, povrijediti. Ko će biti jednako romantičan kao i ja. Ko će voljeti Jamesa Blunta, Ninu Simone, ali i pjesme Saše Matića. Ko će nazdravljati sa mnom i željeti mi zaista sve najljepše.

U četvrtak odem u jedan sarajevski restoran nakon posla i ulazim onako tužna unutar lokala. Sjedim sa drugaricom i dolazi konobar da nas usluži. Sladak, neobično simpatičan, smije se… I pita me: “Što si tužna, nasmij se bona”… Govorim mu kako mi je ovo jedan od depresivnih dana, pitajući ga: “Je li bolji frape ili ledena kafa”… Odgovara da uzmem frape. Pristajem, te za par minuta dolazi on sa narudžbom. Pitam ga: “Ima li da nam proda četiri cigare?” Donosi nam kutiju…Drugarica tipka na telefon, ja onako zamišljena sjedim, pušim cigaretu, kad probudi me njegov glas. “Evo ti mali poklon. Ali otvori to kući kad dođeš”- govori mi. U pitanju su bile dvije ceduljice koje su bile lijepo umotane. Naravno, odmah sam otvorila da vidim šta piše. A na ceduljici: #kućačasti GRATIS Frape. I smijem se onako glasno, dječije, nevino, dok me svi posmatraju jer im nije jasno šta mi se dešava. Drugarica u čudu, pita šta je donio. I uglavnom da skratim priču, konobar me pronađe na Facebooku preko kreditne kartice. I zove me da izađemo. I naravno odbila sam ga. Jer nije ovaj o kome sam maštala… Ne izgleda kao on. Nisam realna naprosto. Prije par dana odem na plivanje, priđe mi trener iz jednog kluba plivanja, koji me zapazio tu još prije tri sedmice. Momenat gdje mi traži Facebook i Instagram, završavam: “Jel ti stvarno ličim na djevojku koja dolazi na bazen, da bi davala tek tako nekome broj, Facebook ili Instagram”? Čak nemam živaca ni da napišem o tako nekim situacijama, koje mi se događaju svakodnevno. Jer sam toliko jebeno zatvorena u sebe, da je to nevjerovatno. I prekomplikovana sam. I istina, prije mjesec sam izlazila sa jednim momčićem koji je recimo možda i bio ovaj iz mašte. Ali naravno, uspjela sam ga otjerati sa svojim vlastitim egom. Ali pravdam onako da nije bio suđen.

adult black and white close up dandelion
Photo by automnenoble bogomolov on Pexels.com

Možda sam ja zapravo van svega toga. Ja živim neki paralelni život. Život mašte gdje sam jedino sretna i zadovoljna. 

Advertisements