apartment bed carpet chair
Photo by Pixabay on Pexels.com

Danas sam dobila zvaničnu dijagnozu, MULTIPLA SKLEROZA. Razmišljam kada sam prije dvije, tri godine, naišla na neki članak o toj bolesti, nisam ni kliknula da čitam. Nikada nisam ni mogla zamisliti da mene to može zadesiti. Šta znam. Bila sam spremna na sve, na to baš i nisam. Ok. Kada su mi rekli na što sumnjaju, rekla sam:

“Idemo se boriti. Nisam pi..a, nisam nikada ni bila. Borba je. Mora tako biti, drugačije ne može”.

Ali svaki put kada bih se našla u razmišljanju, uvijek mi je padala ista jebena misao. Šta bi bilo da je bilo. A ne možemo mi reformirati vrijeme, niti ga vratiti.

I. Nisam je pobijedila. Teško da je i mogu pobijediti. Počela sam opet sumnjati u sebe, ponovo sam se našla u tunelu iluzija, gubljenja nade i vjere da može i hoće biti bolje. Danas sam otišla na rutinski pregled kod doktorice, koja me pregledala istovremeno gledajući i nove nalaze. I tup. Nova dijagnoza uz riječi. “Vidi, stanje je takvo. Ne trebamo živjeti u laži. Ti to imaš. Nalazi su pokazali, sad trebamo raditi da zaustavimo progresiju”. Zašto sam se prepala? Zašto mi se bolnica opet oko mene okrenula? Zašto sam se opet osjetila poraženo? Vrlo jednostavno. Jer sam od krvi i mesa. I ne znam zašto svako misli da je meni sve lako i jednostavno nositi. Jer sam jebena hodajuća energija. Koja treba i mora zabavljati, nasmijavati i slušati druge. Savjetovati ih. Smijati se i veseliti. Kojoj je to ništa, jer mogu iznijeti i gore. Ma jebe im se, jer njih nije pogodila i ne znaju šta znači kad ne znaš hoćeš li moći hodati, pričati i slično.

Nisam plakala. Ne mogu. Negdje su mi se suze zaustavile, ne mogu da ih lociram. Samo mi je želudac pun svega. Najviše jeda i gorčine. Ljutnje i bijesa. I tako bih jebeno to voljela izbaciti, iskašljati iz sebe. I dalje vjerujem duboko da je moguće da je neka greška. Nemam simptome, osjećam se bolje no ikad. Treniram, plivam, idem na hard body, radim, izlazim i živim tristo na sat. Najviše volim kada dođem kući i šutim. Slušam muziku, sređujem stvari, ormare, praznim emocije, čitam knjige i pišem tekstove za portal za koji honorarno pišem. Sve više i više želim i volim biti sama. Sutra je posljednji radni dan ove sedmice. U subotu ujutro idem na Sunce u Hercegovinu i vraćam se u ponedjeljak navečer. Čitaću knjige, šetati, hvatati vitamin D i pisati. Javiću se nekada kada se ponovo presaberem. Ne mogu ni da vam opišem, kako sam danas kivna i ljuta na sebe, na zdravstvo i neka mi Bog oprosti, bila sam ljuta i na Njega. Mislila sam da ćemo podijeliti teret, a ostavio me opet samu. A onda shvatim kako nisam sama. Opet se utješim time da ima nešto dobro u tome svemu. Samo što ja nisam u stanju to sada tako pogledati. Da barem imam nekoga da mu se naslonim na rame i isplačem i kažem onako jednostavno: Teško mi je. I plačem onako kao malo dijete….

I naravno dobra Nina Simone i himna …