Danas sam dobila zvaničnu dijagnozu, MULTIPLA SKLEROZA. Razmišljam kada sam prije dvije, tri godine, naišla na neki članak o toj bolesti, nisam ni kliknula da čitam. Nikada nisam ni mogla zamisliti da mene to može zadesiti. Šta znam. Bila sam spremna na sve, na to baš i nisam. Ok. Kada su mi rekli na što sumnjaju, rekla sam:
“Idemo se boriti. Nisam pi..a, nisam nikada ni bila. Borba je. Mora tako biti, drugačije ne može”.
Ali svaki put kada bih se našla u razmišljanju, uvijek mi je padala ista jebena misao. Šta bi bilo da je bilo. A ne možemo mi reformirati vrijeme, niti ga vratiti.
I. Nisam je pobijedila. Teško da je i mogu pobijediti. Počela sam opet sumnjati u sebe, ponovo sam se našla u tunelu iluzija, gubljenja nade i vjere da može i hoće biti bolje. Danas sam otišla na rutinski pregled kod doktorice, koja me pregledala istovremeno gledajući i nove nalaze. I tup. Nova dijagnoza uz riječi. “Vidi, stanje je takvo. Ne trebamo živjeti u laži. Ti to imaš. Nalazi su pokazali, sad trebamo raditi da zaustavimo progresiju”. Zašto sam se prepala? Zašto mi se bolnica opet oko mene okrenula? Zašto sam se opet osjetila poraženo? Vrlo jednostavno. Jer sam od krvi i mesa. I ne znam zašto svako misli da je meni sve lako i jednostavno nositi. Jer sam jebena hodajuća energija. Koja treba i mora zabavljati, nasmijavati i slušati druge. Savjetovati ih. Smijati se i veseliti. Kojoj je to ništa, jer mogu iznijeti i gore. Ma jebe im se, jer njih nije pogodila i ne znaju šta znači kad ne znaš hoćeš li moći hodati, pričati i slično.
Nisam plakala. Ne mogu. Negdje su mi se suze zaustavile, ne mogu da ih lociram. Samo mi je želudac pun svega. Najviše jeda i gorčine. Ljutnje i bijesa. I tako bih jebeno to voljela izbaciti, iskašljati iz sebe. I dalje vjerujem duboko da je moguće da je neka greška. Nemam simptome, osjećam se bolje no ikad. Treniram, plivam, idem na hard body, radim, izlazim i živim tristo na sat. Najviše volim kada dođem kući i šutim. Slušam muziku, sređujem stvari, ormare, praznim emocije, čitam knjige i pišem tekstove za portal za koji honorarno pišem. Sve više i više želim i volim biti sama. Sutra je posljednji radni dan ove sedmice. U subotu ujutro idem na Sunce u Hercegovinu i vraćam se u ponedjeljak navečer. Čitaću knjige, šetati, hvatati vitamin D i pisati. Javiću se nekada kada se ponovo presaberem. Ne mogu ni da vam opišem, kako sam danas kivna i ljuta na sebe, na zdravstvo i neka mi Bog oprosti, bila sam ljuta i na Njega. Mislila sam da ćemo podijeliti teret, a ostavio me opet samu. A onda shvatim kako nisam sama. Opet se utješim time da ima nešto dobro u tome svemu. Samo što ja nisam u stanju to sada tako pogledati. Da barem imam nekoga da mu se naslonim na rame i isplačem i kažem onako jednostavno: Teško mi je. I plačem onako kao malo dijete….
I naravno dobra Nina Simone i himna …
Hrabrica si onako BAŠ. Evo, ja te onako drugarsko-majčinski zagrlila. Ne umem da ti pomognem ali zanm da će sve biti dobro. Izborićeš se. Drži se…..sunca 🙂 i te čudesne snage u tebi. Svako dobro
VolimLiked by 3 people
Hvala puno dušo moja draga. A najviše na ovome drugarsko-majčinski zagrlila. Vjeruj da mi sada samo i treba zagrljaj…. Hvala ti još jednom i sve najljepšeeeee ❤ Šaljem ti puno ljubavi iz Sarajeva …
VolimVolim
Čuj, ja nisam čitao o toj bolesti. Ali, imam divnu i dobru drugaricu koja tu dijagnozu nosi evo već sigurno više od 15 godina. Ne priča mi o tome koliko je disciplinovana u pridržavanju terapija i slično. Ima (kraćih i ne tako čestih) perioda kada joj je potrebna nečija pomoć. Ne nešto veliko, tek da neko bude tu, da je pridrži za ruku ako je baš potrebno. Iako se viđamo vrlo često, ja nisam ”ulovio” takav neki njen period, što valjda znači da se zaista javljaju vrlo retko i vrlo kratko. Inače, i ona živi normalno, punim plućima. Radi, bavi se poslom koji voli, završila je muzičku akademiju, svira klavir, premeće preko glave ovaj komplikovani život, i to sve uz dijagnozu i sina o kojem se brine. Vrlo je aktivna i niko ko ne zna za dijagnozu, ne primećuje ništa. Tako da… Teraj dalje. Biće sve bolje nego što trenutno izgleda.
VolimLiked by 1 osoba
Tjeram dalje. Trudim se. Držim uže, nekada izgubim kontrolu, ali na čas. I opet bude sve ok. Nije lako. Ali nije ni nemoguće. Biće dobro. Vjerujem da hoće. Hvala dragi moj Oblogovane 🙂 🙂
VolimVolim
Ja poznajem ljude koji se sa MS bore više od 20 godina. Čitala sam malo o toj bolesti kada sam imala slične simptome…i dosta sam pričala sa ljudima koji imaju multiple. Za početak pokušaj da promeniš način ishrane, imaš dosta o tome na netu..I okruži se pozitivnim ljudima. Izbegavaj stres i živi kao i do sada…Drži se ❤
VolimLiked by 2 people
Draga Rado, promijenila sam mnogo toga što nije bilo kako treba… ali opet ima uvijek ono što leluja. Ali sve će valjda doći na svoje. Trebalo bi. No ako ne bude. Onda mora tako biti. Hvala ti na podršci. Šaljem ti ljubav i zagrljaje iz Sarajeva koje je ogrijalo Sunce ❤
VolimLiked by 1 osoba
Jel da ti pričam o tome kako kvalitetno sa istom dijagnozom, a konstatovanom joj u sedmoj godini, živi i radi jedna divna Milica koja će ove godine u septembru napuniti 42 godine? Ti si jedna jaka osoba koja zna da sagleda sve do u srž. Niko osim tebe, i onih koji preživljavaju isto što i ti, ne zna kako ti je. Ali, ima onih koje je “očepilo” nešto isto tako gadno i znaju da NEMA predaje. Diši lepa moja i nastavi i dalje da pišeš. Zagrljaj jedan tebi od mene da te ugreje na tvom putu kad ti bude hladno 😀 ❤
VolimVolim
Dišem, ali recimo trenutno sam na godišnjem i razboljela sam se od prehlade… I silim se svaki dan evo ustati i uživati, ali budući da su mi svi respiratorni organi začepljeni, it's little bit harder then usually 😀 … ali borim se svakako 🙂 A Milici svaka čast ❤ Recite joj da ima velike pozdrave iz Hercegovine ❤ Šaljem i ja vama tople, sunčane zagrljaje iz prelijepe Hercegovine…
VolimVolim