Svašta mi se nešto nakupilo. Progutala sam dosta toga, da nisam sažvakala. Popila sam neki ljuti koktel emocija, razočarenja, iznenađenja i gorčine. Progutala sam ga nabrzinu, ne znajući šta me čeka. Da ću imati bolove u želucu, glavi i stomaku.

crystal ball in hands
Photo by Kaboompics .com on Pexels.com

Ne znam odakle da krenem. Valjda od početka. Samo što ne znam šta je početak. Rijetko pišem, a u mom turbo životu se svašta nešto na brzinu dogodi. Opet moram u bolnicu. Opet će mi vaditi likvor, izvlačiti moždanu tekućinu. E neće. Odlučila sam oficijalno, zvanično, da ne želim više gledati ljude u bijelim odorama, kako ne znaju šta mi se dešava.

Prestajem sa liječenjem. Nisam bolesna i ne želim da provodim najljepše godine po bolnicama.

Radiću, zabavljaću se, šetati, čitati knjige i biti što više sama i uživati u svom društvu.

NE ŽELIM BITI KRIVA ZA TUĐE GREŠKE. Likvor koji su mi izvadili prije nekih mjesec dana, nije završio na analizama na kojima je trebao. Uzorka više nema. I sada mi opet traže da legnem na Neurologiju. Sasvim normalno, kao da će mi krv vaditi. Ogorčena sam na naše zdravstvo. Ogorčena na ljudske neemocije i hladovinu. Razumijem ja stari moj da ti operišeš i otvaraš glave, ali isto tako ne razumijem da ne priznaješ svoju grešku i da ne želiš pokazati emociju prema mladom stvorenju koje nije ništa skrivilo. Barem tebi. Možda drugima jesam.

Prvobitno sam se odlučila ponovo leći u bolnicu. Nakon dugog cjelodnevnog razmišljanja. A onda sam se osjetila bespomoćno i jedva sam čekala da dođem kući sa posla da zagrlim mamu, izjadam joj se i ispričam šta me muči. Nažalost, ona me s vrata dočekala rafalom negativnih emocija, riječi i bespotrebnim predavanjima. Na kraju je rekla, da potražim samo ipak dobrog psihijatra, jer je ona ubijeđena da nemam nikakvih fizičkih problema, kako kaže: “Tebi je najveći problem u glavi”. Nakon nje, uđem u konflikt sa ocem i tu stavim tačku. Osjećala sam se toliko tužno, rezignirano, bespomoćno i jadno. I shvatila sam zapravo da nikada nisam još sama donijela odluku. Bez njih. I sada sam je donijela samostalno. Još uvijek im nisam priopćila. Mami jesam- misli da se šalim  kada sam rekla da obustavljam liječenje. Ali stvarno želim da uživam u životu. Da se psihički odmorim, ne razmišljam više o tome. Svakako živjeću onoliko koliko trebam i koliko je negdje tamo zapisano. Moje odustajanje ne znači predaju. Znači da želim živjeti punim plućima. Svakako niko od nas ne bira način na koji će umrijeti.

Kada bi čovjek znao gdje će pasti, ne bi tu hodao. Valjda to i jeste magija života. Najviše razmišljamo o budućnosti i planiramo ju, a rijetko se ti planovi obistine. Ovu Novu godinu sam isplanirala da ću je dočekati u Budimpešti, iako još uvijek nisam pisala godišnji. A avionsku kartu sam još davno kupila. Inače toliko dobro planiram, skoro nikada ne bude onako kako želim. 🙂

Moja najveća boljka posljednjih dana je moja tamna strana ličnosti. Polako sam se krenula suočavati s time da imam par dijagnoza, koje konstantno odbacujem i ne prihvatam. A zapravo to nije nikakvo rješenje. Dođem na posao, bježim od same sebe. Prije par dana zvala sam Novi Sad, želeći se posvađati sa njim i reći mu da me duboko razočarao. Ma briga njega, što me razočarao. Pametan. Ne znam čemu sam se i nadala. Priča on meni tako kako je u problemima, firma propada… nakon dvadeset minuta njegovog monologa, pita me: “Kako si ti? Jel sve ok”? Odgovaram mu kako sam izašla iz bolnice. Pita me šta je bilo, kažem: “Sumnjaju na multiplu”. Odgovara mi: “Paša, ne brini se, biće to sve okej”. U tom momentu kao da me neko hladnim maljem odvalio posred čela.

Toliko o ljubavi. Obično kada namaštamo neke bajkovite priče, na kraju ne ostane ništa. Čak ni blijeda uspomena. Problem su ljudska očekivanja. Svi mi imamo iste probleme. Uvijek nešto ili nekoga čekamo. Želimo da taj neko postupi onako u skladu sa našim očekivanjima.

Moja luda maštovitost me je dovela na sva moguća mjesta, gdje nikada ne bih mogla zamisliti da će me dovesti. Ono što mi treba u ovom momentu je samo neko čvrsto rame, gdje ću moći nasloniti svoju glavu. I onako pogledati tu osobu, i vjerovati joj dovoljno da se isplačem.  Bez dodatnog objašnjenja, pojašnjavanja i  bespotrebne priče. Svako pita, svako želi odgovor. Umorna sam od objašnjavanja same sebe i ne želim više to. Kaže mi neki dan drugarica koja živi u Minhenu: “Pa majka mu stara, ti svakoga tješiš, a ti u najgoroj situaciji”. Nasmijem se i kažem: “Ma kod mene je sve prva liga”. Ljudi vjeruju većinom u to kada kažem. Jer je lakše vjerovati da je tako, nego da je drugačije.

Moje boljke niko ne može riješiti. Kao ni ja tuđe. Mogu saslušati probleme i objektivno posavjetovati nekoga. Nisam godinama slušala Balaševića. I evo upravo slušam dok pišem text za koji nisam ni znala u kojem će smjeru, dobru staru “Provincijalku”.

Prije par dana dolazio mi je Fabian, drug iz Minhena. Radili smo skupa prije četiri godine u jednoj banci u Minhenu. Samo što sam ja bila na kasi u kantini, dok je dečko bio neki brutalni menadžer. Nismo se vidjeli neke tri godine. Kada je čuo da sam bolesna, obećao je da će me obići. Donekle sam bila skeptična, jer nisam naučila na manire da neko tek tako dođe i uradi ono što obeća. Negdje duboko u sebi vjerovala sam da bi mogao doći. I stvarno je došao. Bio je tri dana u Sarajevu, a kada sam ga pitala: “Kako ti se sviđa Sarajevo”? Odgovorio je kako nije preoduševljen. “Imate jednu ulicu i rijeku koja je sve, a ne rijeka. Mada nisam došao zbog grada, došao sam samo zbog tebe…” Ta tri dana- smijala sam se kao luda, od sreće, neke čudne radosti i dragosti jer je došao neko pozitivan, neko ko me stvarno doživljava onako kako ja želim. Neko ko me ne pita previše, a pritom me razumije i izvlači mi osmijeh na lice.

Od petka sam i previše polupana. Ali polako se vraćam na restart, na početne postavke.  I za kraj teksta- dobar dio nalaza koje sam radila su odlični. To je vijest koja me motivirala za sve dalje- dok mi u petak neurohirurg nije saopštio da se “vraćam” u bolnicu.

Ne znam ni koga briga za ovo što pišem, ali doduše ako je išta istina jeste to da ja ovaj blog vodim jedino iz razloga da ispraznim kantu prljavih emocija koje me tište. Ili ponekad ovih lijepih osjećanja, mada je to rijetkost. 🙂 Ako iko i klikne i pročita text, dobro jeste. Ako ne pročita, neka je živ i zdrav. Kako god…. Žao mi je što nemam vremena da pišem češće svoja neka razmišljanja.

P.S: Čitam knjigu “Ne tuguj”, a knjiga u uvodnom razmatranju govori o tome koliko smo zapravo fokusirani na prošlost i budućnost, a najmanje razmišljamo o sadašnjem momentu, a jedino je to ono na što možemo uticati. I to stvarno jeste istina.  Ono što se trudim posljednje vrijeme je da ne mislim o budućnosti, prošlost sam skoro pa u potpunosti odbacila. Naravno lažem opet… Javi mi se tu i tamo koja scena iz prošlosti, koja mi nedostaje i vrati val lijepih nostalgo osjećaja… Samo na tren. Upravo mi se javlja lik kojeg sam upoznala nekada ljetos, i između ostalog piše sljedeću rečenicu: “Pa ja pamtim one osoba koje me nasmiju I koje su stalno sretne kad god ih vidiš”. Eto tu ću da stavim i tačku.