Svašta mi se nešto nakupilo. Progutala sam dosta toga, da nisam sažvakala. Popila sam neki ljuti koktel emocija, razočarenja, iznenađenja i gorčine. Progutala sam ga nabrzinu, ne znajući šta me čeka. Da ću imati bolove u želucu, glavi i stomaku.
Ne znam odakle da krenem. Valjda od početka. Samo što ne znam šta je početak. Rijetko pišem, a u mom turbo životu se svašta nešto na brzinu dogodi. Opet moram u bolnicu. Opet će mi vaditi likvor, izvlačiti moždanu tekućinu. E neće. Odlučila sam oficijalno, zvanično, da ne želim više gledati ljude u bijelim odorama, kako ne znaju šta mi se dešava.
Prestajem sa liječenjem. Nisam bolesna i ne želim da provodim najljepše godine po bolnicama.
Radiću, zabavljaću se, šetati, čitati knjige i biti što više sama i uživati u svom društvu.
NE ŽELIM BITI KRIVA ZA TUĐE GREŠKE. Likvor koji su mi izvadili prije nekih mjesec dana, nije završio na analizama na kojima je trebao. Uzorka više nema. I sada mi opet traže da legnem na Neurologiju. Sasvim normalno, kao da će mi krv vaditi. Ogorčena sam na naše zdravstvo. Ogorčena na ljudske neemocije i hladovinu. Razumijem ja stari moj da ti operišeš i otvaraš glave, ali isto tako ne razumijem da ne priznaješ svoju grešku i da ne želiš pokazati emociju prema mladom stvorenju koje nije ništa skrivilo. Barem tebi. Možda drugima jesam.
Prvobitno sam se odlučila ponovo leći u bolnicu. Nakon dugog cjelodnevnog razmišljanja. A onda sam se osjetila bespomoćno i jedva sam čekala da dođem kući sa posla da zagrlim mamu, izjadam joj se i ispričam šta me muči. Nažalost, ona me s vrata dočekala rafalom negativnih emocija, riječi i bespotrebnim predavanjima. Na kraju je rekla, da potražim samo ipak dobrog psihijatra, jer je ona ubijeđena da nemam nikakvih fizičkih problema, kako kaže: “Tebi je najveći problem u glavi”. Nakon nje, uđem u konflikt sa ocem i tu stavim tačku. Osjećala sam se toliko tužno, rezignirano, bespomoćno i jadno. I shvatila sam zapravo da nikada nisam još sama donijela odluku. Bez njih. I sada sam je donijela samostalno. Još uvijek im nisam priopćila. Mami jesam- misli da se šalim kada sam rekla da obustavljam liječenje. Ali stvarno želim da uživam u životu. Da se psihički odmorim, ne razmišljam više o tome. Svakako živjeću onoliko koliko trebam i koliko je negdje tamo zapisano. Moje odustajanje ne znači predaju. Znači da želim živjeti punim plućima. Svakako niko od nas ne bira način na koji će umrijeti.
Kada bi čovjek znao gdje će pasti, ne bi tu hodao. Valjda to i jeste magija života. Najviše razmišljamo o budućnosti i planiramo ju, a rijetko se ti planovi obistine. Ovu Novu godinu sam isplanirala da ću je dočekati u Budimpešti, iako još uvijek nisam pisala godišnji. A avionsku kartu sam još davno kupila. Inače toliko dobro planiram, skoro nikada ne bude onako kako želim. 🙂
Moja najveća boljka posljednjih dana je moja tamna strana ličnosti. Polako sam se krenula suočavati s time da imam par dijagnoza, koje konstantno odbacujem i ne prihvatam. A zapravo to nije nikakvo rješenje. Dođem na posao, bježim od same sebe. Prije par dana zvala sam Novi Sad, želeći se posvađati sa njim i reći mu da me duboko razočarao. Ma briga njega, što me razočarao. Pametan. Ne znam čemu sam se i nadala. Priča on meni tako kako je u problemima, firma propada… nakon dvadeset minuta njegovog monologa, pita me: “Kako si ti? Jel sve ok”? Odgovaram mu kako sam izašla iz bolnice. Pita me šta je bilo, kažem: “Sumnjaju na multiplu”. Odgovara mi: “Paša, ne brini se, biće to sve okej”. U tom momentu kao da me neko hladnim maljem odvalio posred čela.
Toliko o ljubavi. Obično kada namaštamo neke bajkovite priče, na kraju ne ostane ništa. Čak ni blijeda uspomena. Problem su ljudska očekivanja. Svi mi imamo iste probleme. Uvijek nešto ili nekoga čekamo. Želimo da taj neko postupi onako u skladu sa našim očekivanjima.
Moja luda maštovitost me je dovela na sva moguća mjesta, gdje nikada ne bih mogla zamisliti da će me dovesti. Ono što mi treba u ovom momentu je samo neko čvrsto rame, gdje ću moći nasloniti svoju glavu. I onako pogledati tu osobu, i vjerovati joj dovoljno da se isplačem. Bez dodatnog objašnjenja, pojašnjavanja i bespotrebne priče. Svako pita, svako želi odgovor. Umorna sam od objašnjavanja same sebe i ne želim više to. Kaže mi neki dan drugarica koja živi u Minhenu: “Pa majka mu stara, ti svakoga tješiš, a ti u najgoroj situaciji”. Nasmijem se i kažem: “Ma kod mene je sve prva liga”. Ljudi vjeruju većinom u to kada kažem. Jer je lakše vjerovati da je tako, nego da je drugačije.
Moje boljke niko ne može riješiti. Kao ni ja tuđe. Mogu saslušati probleme i objektivno posavjetovati nekoga. Nisam godinama slušala Balaševića. I evo upravo slušam dok pišem text za koji nisam ni znala u kojem će smjeru, dobru staru “Provincijalku”.
Prije par dana dolazio mi je Fabian, drug iz Minhena. Radili smo skupa prije četiri godine u jednoj banci u Minhenu. Samo što sam ja bila na kasi u kantini, dok je dečko bio neki brutalni menadžer. Nismo se vidjeli neke tri godine. Kada je čuo da sam bolesna, obećao je da će me obići. Donekle sam bila skeptična, jer nisam naučila na manire da neko tek tako dođe i uradi ono što obeća. Negdje duboko u sebi vjerovala sam da bi mogao doći. I stvarno je došao. Bio je tri dana u Sarajevu, a kada sam ga pitala: “Kako ti se sviđa Sarajevo”? Odgovorio je kako nije preoduševljen. “Imate jednu ulicu i rijeku koja je sve, a ne rijeka. Mada nisam došao zbog grada, došao sam samo zbog tebe…” Ta tri dana- smijala sam se kao luda, od sreće, neke čudne radosti i dragosti jer je došao neko pozitivan, neko ko me stvarno doživljava onako kako ja želim. Neko ko me ne pita previše, a pritom me razumije i izvlači mi osmijeh na lice.
Od petka sam i previše polupana. Ali polako se vraćam na restart, na početne postavke. I za kraj teksta- dobar dio nalaza koje sam radila su odlični. To je vijest koja me motivirala za sve dalje- dok mi u petak neurohirurg nije saopštio da se “vraćam” u bolnicu.
Ne znam ni koga briga za ovo što pišem, ali doduše ako je išta istina jeste to da ja ovaj blog vodim jedino iz razloga da ispraznim kantu prljavih emocija koje me tište. Ili ponekad ovih lijepih osjećanja, mada je to rijetkost. 🙂 Ako iko i klikne i pročita text, dobro jeste. Ako ne pročita, neka je živ i zdrav. Kako god…. Žao mi je što nemam vremena da pišem češće svoja neka razmišljanja.
P.S: Čitam knjigu “Ne tuguj”, a knjiga u uvodnom razmatranju govori o tome koliko smo zapravo fokusirani na prošlost i budućnost, a najmanje razmišljamo o sadašnjem momentu, a jedino je to ono na što možemo uticati. I to stvarno jeste istina. Ono što se trudim posljednje vrijeme je da ne mislim o budućnosti, prošlost sam skoro pa u potpunosti odbacila. Naravno lažem opet… Javi mi se tu i tamo koja scena iz prošlosti, koja mi nedostaje i vrati val lijepih nostalgo osjećaja… Samo na tren. Upravo mi se javlja lik kojeg sam upoznala nekada ljetos, i između ostalog piše sljedeću rečenicu: “Pa ja pamtim one osoba koje me nasmiju I koje su stalno sretne kad god ih vidiš”. Eto tu ću da stavim i tačku.
Bravo, Ptičice, istina je baš to, pamtiš ljude uz koje si radostan. I to da treba živjeti u sadašnjosti, mada je to jako lako shvatiti, a teško ostvariti. I ako smijem reći a da te ne naljutim: razmotri ozbiljno odluku da se nećeš liječiti. Ako imaš taj svoj optimističan stav i želju da živiš punim jedrima, onda ćeš i liječenje dobro podnijeti, a liječenje će suzbiti bolest. Budi dobro, Ptičice.
VolimLiked by 1 osoba
Hvala draga Vesna… mah liječiću se svojim načinima… dobrom energijom, alternativnim terapijama i veseljem. A vesela mogu biti jedino van bolnice, sama sa sobom. Treba mi malo odmor od liječenja, ionako nemam uspostavljenu dijagnozu. Odustajanje u ovom slučaju ne znači predaju. 🙂 Nego odmor duševni od svega. Hvala draga Vesna na čitanju. A radost je pokretač svega. I uvijek takvi ljudi ostanu upamćeni i zapamćeni. 🙂 Poljupci za najljepši mi Beograd!
VolimLiked by 1 osoba
🙂 🙂 🙂 ja sam u naljepšem Zagrebu
VolimVolim
Ne znam zašto sam pomislila da ste u Beogradu. Pomiješala sam vas očito. 😀 Dobro i Zagreb je prelijep… mislila sam doći tamo svakako poslom – vidite. 🙂 Ali evo, doktor mi se prebacio u Mostar između ostalog. Pošto više ne radi u Zgbu.
VolimVolim
bilo je simpatično. sretno! ❤
VolimVolim
Ljudi su uglavnom nemoćni kada je stvarno teško. Nemoj da im zameraš previše jer sigurno svi imaju najbolju nameru da kako-tako pomognu. I uglavnom su to samo reči. Neko ih da više, neko manje, neko ne ume. Uzmi od toga šta možeš i nastavi dalje. Razmisli i o nastavku lečenja još malo. S rizikom da ćeš me mrzeti zbog ovih reči, moram da ti kažem da to odbijanje ima neke obrise sebičnosti. Da. Zašto ne biti sebičan kada imaš ozbiljan problem? Tvoj problem. Tvoj život. Ali tvoj život nisi samo ti. Nego i svi ostali oko tebe. Prvenstveno roditelji. Znam da ovo zvuči možda banalno i glupo ali ne znam kako bolje da ti kažem i nadam se da se ne ljutiš i da razumeš šta mislim da kažem. I ako se ljutiš nema veze. Izbaci iz sebe sve što ti ne odgovara i valjda će neko ovde ili neko pored tebe uspeti da bude bar malo koristan i olakšati sve što nosiš.
VolimLiked by 1 osoba
Znaš bojice da mi imamo neraskidivu vezu. Ne mogu se ja naljutiti na tebe… ti na mene možda možeš jer si emotivno labilniji 😛 … Šalim se naravno. Ma ide nastavak ovog teksta, sutra ako stignem napisati. Ima novosti… 🙂
VolimVolim
Mnogo volim da čitam sve što pišeš. Ovog puta si samim svojim naslovom potvrdila zaključak.
Međutim…
Ukoliko želimo sutra, onda danas uradimo i nešto u tom pravcu.
I da, nisam te pitala smem li, ali ja delim tvoje tekstove. Iz mnogo razloga. I ovaj ću jer volim iskrenost.
Ptičice, čuvaj se!1
VolimLiked by 1 osoba
Hvala ti draga moja. Ne znam da me dijeliš niti da me iko dijeli. Baš sam se iznenadila upravo tim komentarom. Ne smeta mi naravno 🙂 Na svom blogu ili ? Hvala ti na čitanjuuu i iskrenim i toplim riječima.
VolimVolim
Ne na svom blogu, mada si mi dala ideju da te uvrstim, ako želiš, u svoje goste na blogu, već delim tvoje tekstove u grupi Blogeri na FB. 😀
VolimVolim
Lijepo napisano, ljudski i iz duše. Ponekad se sve čovjeku skupi. Treba uvijek nastojati iz sebe izbaciti sve negativno, maknuti se koliko je god moguće od svega negativnog, okružiti se pozitivnim osobama koje nam daju snage i vjere u sutra, sa kojima je svaka kava i svaka riječ lijek za dušu. Lijepo pišeš i nastavi tako, nemoj se predavati i samo naprijed i sve će biti dobro. Veliki pozdrav.
VolimLiked by 1 osoba
Hvala dragi Gorane. Znače mi te riječi, ali nekada se jako teško osloboditi ljudi koje voliš, a koji su ponekad negativni po tebe. 🙂
VolimLiked by 1 osoba
I posle kažu, da su Nemci hladni… Ljudi su ljudi, bolji ili lošiji i tako je na svim meridijanima… Šta god da ti kažem, slabo znači… U svakom slučaju, drži se i ne odbacuj potpuno medicinu zapadnog čoveka… 🙂
VolimVolim