silhouette photography of group of people jumping during golden time
Photo by Belle Co on Pexels.com

Ovo će biti vjerovatno jedan od mojih najdužih tekstova. Ne dozvolite samo da vas natjeram na plač ili izvučem količinu emocija, da pobjegnete sa mog bloga. Nastojaću biti štura, oštra, kakva jesam. I naravno da se ne rasplačem pišući ovu nadasve tužnu priču. Naravno evo već ubacujem svoju ličnu dozu sarkazma. Naravno, to sam opet samo ja 🙂

U utorak,18-og oktobra sam krenula u bolnicu na operaciju. U petak mi je saopšteno da će me operisati. Utorak sam uvijek mrzila, naročito oktobar i 16ti kada je on poginuo. Uputili su me na magnetnu rezonansu. Odradila sam je rutinski, bez straha, ne znam čovječe ni gdje sam skupila toliku snagu da mi srede i operišu glavu. Najveći problem taj utorak bili su mi kateter i pampers pelena. Govorila sam rodici: “Pa bona šta će mi pelena. Taman ću eto srati na operaciji.” Smijala mi se govoreći, kako ću biti na intenzivnoj njezi najmanje dva dana, te kako je to neophodno. Već sam u glavi imala sliku, kako sam bespomoćna, pokakljena i slično. Taj utorak večer krećem do toaleta. Neurohirurg sjedi za kartotekom. Smiješi mi se. Mlad je i lijep. I naravno ja kao šmeker u zajebanciji ga pitam: “Jel ste dobili nalaz MR, sve okej, jelda?” Odgovara: “Pa i nije baš ( ne skidajući osmijeh sa lica- zato ga i nisam shvatala ozbiljno), pronašli smo mrlje na mozgu.” Noge su mi se istovremeno odsjekle. U glavi mi odzvanja: Mrlje, mozak, šta to znači, duša mi vrišti. Naravno, krećem se luđački smijati, jer ne vjerujem u to šta govori. Poziva me u kancelariju, narednih sat i pol sjedimo, objašnjavajući kako ne mora biti ništa strašno. “Možda si imala manji moždani udar, to bi nam opet bilo najzahvalnije.”  Znam da sam tu noć provela sjedeći sama u peterokrevetnoj sobi, tupo piljeći u bijeli bolnički ormar. Nekada kasnije sam krenula plakati. Dalje se ne sjećam šta je bilo.

Srijeda. Dolazi moj neurohirurg i zove me na razgovor. Sjela sam prekoputa njega, gledajući njegov zabrinuti izraz lica.

“Vidi, ne znam da li ćemo te operisati. Kao što znaš, pronašli smo mrlje na mozgu. Nešto je netipično novo. Ponovićemo magnet.” Postavljam mu 1000 pitanja.

“Doktore, recite mi direktno šta može biti”!

“Bojim se da je nešto što ne volim baš liječiti i nema lijeka.”

“Doktore, šta je u pitanju”?

“Vidi, ja sam izvrstan dijagnostičar. Volio bih da pogriješim. Moramo odbaciti sumnju da su metastaze, ali mislim da je u pitanju multiplaskleroza”.

Odzvanja mi ta riječ u glavi. Histerično se krećem smijati. Govori mi kako je to nenormalna reakcija i kako se trebam obratiti psihologu. Ulazimo u kraću diskusiju, ništa specijalno. Odlučio mi je uraditi lumbalnu punkciju. Nakon toga sedam dana sam imala ekstremno jake glavobolje.

Četvrtak. Ponavljam magnetnu rezonansu. Tu noć googlam “mrlje na mozgu” dobijam rezultate: Multiplaskleroza, menignitis, moždani udar, metastaze… Pozli mi čitajući… Odustajem…. Izlazim hodam kao mumija po hodnicima bolnice. U tri dobijem apaurin. Oko četiri uspijem zaspati. Budim se prije šest.

Petak. Odustaju od planirane operacije hipofize. Prebacuju me na neurologiju. Na neurologiji sam provela 12 dana. Upoznala sjajne ljude, borce, hrabre i pune volje za životom. Ubijedili su me da multiplaskleroza nije kraj svijeta.

Još uvijek nisam prihvatila MS. I nikada neću prihvatiti dok ne dobijem 100 postotnu potvrđenu dijagnozu. Tih petnaest dana mislila sam da je kraj svijeta. Odnosno kada bih upala u depresiju, krizu, vadili su me ljudi koji me vole i koji me nisu napustili onog momenta kada sam saznala da se možda nikada neću više izliječiti. Hvala svima koji su proveli sate i sate sa mnom. Tješeći me, nasmijavajući i hrabreći me da dignem glavu.

“Ti si BAT. Ti si borac. Pa znaš da te ništa ne može satrat”. Iskreno posumnjala sam na momente. Vjerujte mi da vam ne mogu dočarati ta ohrabrenja koja sam doživjela od svih njih. Nikome nisam rekla da ću se operisati. Odjednom svi su u petak znali. Kako? Ne znam… Kasnije sam i sama govorila da sam u bolnici, kako se ko javljao. Znalo ih je biti po 20 u posjeti. Mislila sam u određenim momentima da me ljudi koji leže sa mnom mrze zbog gužve i buke. Hvala mojim najboljim roditeljima, koji su me uhvatili toliko čvrsto i rekli: “Slušaj, nije potvrđeno. A ti si hrabra. Za tebe će i ovo biti mačji kašalj. Nema problema koji ne možemo riješiti. Pomjerićemo svijet i pronaći lijek”. Hvala im jer nisu plakali onda kada im se plakalo. Hvala im što su me bodrili i nasmijavali. Što nisu pokazali da su slabi, onda kada su to bili.

Hvala mojim prijateljima koji su svakodnevno dolazili i obilazili me. S posla, samo da me vide. Jer me vole. Jer im je stalo da mi izvuku osmijeh na lice. Nisam znala da me ljudi toliko vole. I defektiranu. Često sam im znala reći: “Čime sam ovo zaslužila”? Nevjerovatno mi je bilo, da ljudi dolaze iz Splita samo da me obađu, što bi moja drugarica rekla. Zamislite, dođe iz Splita samo da me vidi. Ja kontam, noćiće u Sarajevu, kaže: “Mi smo misiju ispunili, vidjeli te, dobro si, zdravo, donijeli ti vitamine i ideno ća”. Hvala Fabiju koji je odlučio da dođe iz Njemačke da me obiđe. Pa dva dana, dva dana. Hvala mojoj drugarici iz Beograda, koja me bodrila svaki dan i pitala kako sam, tražeći način da me motiviše da shvatim da ipak može gore. Hvala joj što će doći da me obiđe. Hvala mojoj drugarici iz Njemačke, koja se odmah angažovala da pronađe najbolje doktore i altenrativne lijekove za MS. Hvala svim prijateljima koji su se angažovali i rekli: “Slušaj, pronaći ćemo najbolji lijek, ako je dijagnoza MS.” Hvala profketu koji se vratio sa medenog mjeseca, i odmah došao u posjetu. Hvala njegovoj ženi koja je napisala pismo sa vicevima, kako bi mi izvukla osmijeh na lice. Hvala joj na poruci da sam kraljica humora i da me jedva čeka da izađem vani da ih nasmijavam. Hvala i Merki koja je svaki dan bila tu uz mene, držeći me za ruke, ne dajući da posustanem. Hvala i Aidi koja mi nijednim momentom nije dala da se predam. Hvala i Elmi koja je odmah došla čim je čula. Koja je plakala sa mnom. Iako ja nisam. 🙂 Lista je preduga da bi se zahvaljivala svakome ponaosob. Hvala kolegicama sa posla, koje su me bodrile, pričale sa mnom satima i motivisale da se vratim jača nego ikada. Hvala Jeleni koja mi je donijela knjigu Ave Karabatić uz poruku: “Stara moja, donila sam ti ovo da ti potpuno odumru moždane ćelije”. Hvala i batu koji je odmah po povratku iz Istanbula došao na lulu mira uz poruke podrške. Pričajući mi o tome koliko ih je sve to potreslo, ali da se ne brinem da je skoro pa nacija uz mene. Hvala i batovima, Damkecu i Amkecu. Hvala mojoj porodici (dajdži, deinici, rođacima) koji su svakodnevno, dan-noć, bili tu. Hvala i dedi i nani. Hvala i Zoki, na motivaciji, podršci i lijepim riječima. Hvala i mojim bliznakinjama, koje su došle odmah čim su čule da sam u bolnici. Hvala vam svima na  bezuslovnoj podršci, lijepim riječima, šalama, kinder jajima, cvijeću, silnim poklonima. Hvala vam na porukama, lijepim riječima, podršci i konstatnom interesovanju. Zaboravila sam još iks ljudi. Ali kažem vam lista je preduga. Hvala i Srketu koji me uvijek iznenadi, nasmije i zagrli onda kada treba. Hvala i mom bratu, dajkanu i svima koji su bili tu. Onako nečujno, neprimjetno. Ali bili su tu, črvsto držeći tlo da mi se ne izmakne. Hvala i svima koji su nekako saznali, pa se javili da pitaju šta je bilo i da pitaju je li šta potrebno.

Kada sam vas pitala: “Čime sam zaslužila da me volite ovako”? Rekli ste kategorično da jesam. Još uvijek ne znam čime… Ali hvala vam jer me volite i jer vas volim. I da prebrodićiu šta god bude, jer imam volju i snagu i želim živjeti više nego ikada. I sve dok imam ARMIJU iza sebe, ne plašim se. Još uvijek mi nisu potvrdili 100postotnu multiplakslerozu. Pustili su me na svoju ruku, bez terapije, jer kažu da previše dobro izgledam, iako nalazi tako ne govore. A za to je zaslužan duh i ljubav koja je oko mene i u meni. Život može biti i lijep ako se ne osjećate bolesno.

Ne želim biti bolesna.

Ne osjećam se bolesno. 

Boriću se onako kako niko ne može zamisliti.

Jebeš bolest. Sve je u glavi. 

Biću zdrava. I lijepa. I pametna. I uvijek nasmijana. Ako ništa trudiću se . 

Svaka čast svakome ko pročita text. Nadam se da se niste rasplakali. Ja nisam dok sam kucala. Pokušavala sam emocije strpati u što kraće rečenice. Jer da pišem onako kako sam se znala osjećati ne bi mi vjerovali.

shallow focus photography of five people holding each other hands
Photo by rawpixel.com on Pexels.com

 

Advertisements