Kroz život sam upoznala doista veliki broj ljudi, tako da mi je teško stvoriti i viziju koliko mi ih je reklo samo ime. Dosta ih je bilo koji su se zadržali jedan određeni  vremenski period. Bilo je i onih kojima sam se otvorila, povjerila neke tajne koje ne bih inače tek tako nekome rekla. Mnogi od njih su me izdali… Bacili moje povjerenje kao omot od bombone… Zgazili ga.

srednji-prst-800x420
Dižem srednjak svijete, neću više da budem budaletina…

Oduvala sam ih, kao maslačak u proljeće. Svaki od njih mi je ostavio rez na duši. Ne na srcu, nego u i na duši.

Godinama sam ulagala u neka prijateljstva, koja su sve samo nisu prijateljstva. Prijateljstvo je jedan odnos koji treba biti čist, bezinteresan, pomaganje u ponoć i jutro, dijeljenje ljubavi, brisanje suza sa lica bez maramice. Jesam idealistkinja, velika. To me jebe, jebe i jebe i dalje u životu. Vjerujem u ideologiju kakve nema… U savršene odnose. Uvijek sam se trudila da dajem više, činim ispravnije nego drugi. Griješila sam mnogo, ali nikada za nikada nisam bježala od preuzimanja krivice i govorenja IZVINI, ukoliko sam pogriješila.

Da sam govno, ne bi me mogli (z)gaziti.

I dalje ulažem u tako nešto bespovratno, beznačajno, a opet malo značajno. Sve ima svoj razlog. Uvijek sam se vodila time, no kako starim sve više shvatim koliko je ljepše biti sam sa sobom. Bez ikoga. Divno je izaći u kafanu, provesti se, bez opterećenja sa nekim prijateljem. Da li već govorimo o interesu? 

Govorimo …

Mnogi mi godinama govore kako postajem okrutnija, hladnija, ograničenija… Kako sve više i više vučem rezove po duši, shvatam da sve više i više volim samoću, prirodu i životinje. Stvarno sam jako emotivna osoba, mada ljudima ne otkrivam tu stranu. Imam neki jako čudan i izražajan karakter. Ne volim koristiti ljude, ili lagati, ili ih tek tako baciti u stranu. Ali kada me neko kontinuirano povrijeđuje, možda čak i nesvjesno, umorim se opraštati. Odem samo bez riječi. Bez pozdrava. Ali i dalje se osmijehnem kada vidim tog nekoga … 

Mnogi mene zovu redovno, da otračare šta se desilo. Da odemo u kafanu. Da se izigramo društvenih igara. Da odemo na koncert. Sve je to divno i krasno. Ne kukam ja da sam nesretna, daleko sam od ojađene osobe. Ali pun mi je k.c laskanja, lijepih riječi, uvlačenja u guzicu … Reci bolan/bona šta misliš, olakšaj si dušu… Biće ti lakše… 

Svima je lako da budu heroji poslije bitke, a prvi bježe kada brod tone. Takve nikada nisam mirisala, a po čudnoj karmi uvijek sam bila okružena takvima. Lako je tuđim k…em gloginje mlatiti….

U dubini duše oprostila sam svim ljudima koji su me povrijedili, a mnogo ih je stvarno bilo. Sad bi jedna moja bolja poznanica rekla: “Da li se ti pitaš, povrijeđuješ li ti nekoga? Da li drugi ima problema? Ti si usamljena, koja imaš svaku noć s nekim drugim izaći?”

E ta djevojka mene za preko deset godina druženja, nikad, za nikad u životu nije ničim zadužila. Ja sam uvijek bila ta koja je desetostruko više davala. I nikada nisam pomislila na način da sam budala. Eh sada, vrištim i govorim, nisam budala, budaletina sam …

Budaletina sam jer sam uvijek trčala šta god da je trebalo. Što sam slušala gluposti koja je bolja torba. Jel ona od 50 eura ili 10 eura…Mah što me boli za torbe i gdje si šta kupio… Što deset godina slušam kada sjednemo na kafu: “Ej gdje si ovo kupila, koliko si platila”? Vječno sam tu ograničenost pravdala riječima, ajde imaju dobrih strana. Imaju, ali te strane su krenule blijediti od momenata gdje su dokazivale da prijateljstvo ne postoji, da smo mi daleko od prijatelja. Nisi ti meni prijatelj, ako o sebi ćutiš, a želiš sve moje znati. Ako mi sudiš radi mojih poteza, koje lično ti ne odobravaš. Ako ne prihvataš drugu istinu i opservaciju. Ako namećeš uvijek i samo svoje. Nisi ti stara moja meni prijatelj…

Nije prijatelj onaj koji se javi samo da pita: “Hej, jesi čula ona tamo se udala…. , Ej ljepotice kad pijemo kafu?”

Zašto su se ljudi meni uvijek prvi vraćali i dalje se vraćaju?

Malo je ovakvih budaletina, koji vole bezinteresno, koji zovu zato što hoće da se vide, a ne zato što mi jebeno nešto treba. Malo je ljudi koji ne opterećuju druge sa svojim sranjima. Istina imam par ljudi koje lično ne poznajem i jadam im se s vremena na vrijeme, jer takvi su bezopasni. Ovima drugima dovoljno ne vjerujem, da bi im mogla pričati. Jer još uvijek sam djetinje naivna, još uvijek vjerujem svakome ko mi kaže finu riječ, nasjednem kao magarac… I opet mi se to dešava. Nebitno je što me iniciralo da pišem na ovu temu, ali jeste da s vremena na vrijeme se moja košara prepuni, pa moram isprazniti ove ružne emocije, koje mi stvaraju osjećaj krivnje i tereta i ružnih osjećaja na koje nisam navikla.

Mnoge ljude sam sama otjerala iz života. Za neke se možda i kajem. Za mnoge ne. Mnogi su se željeli vratiti opet u moj život, ali eto nisu…. Ne volim se vraćati na staro i podebljavati rezove.

Jednostavno sa ljudima treba malo, ali ne previše. Nema prijatelja. I dobro je stari Hobbs rekao: “Čovjek je čovjeku vuk”… A ja to nikako da naučim. Još uvijek vjerujem svakome ko mi ponudi ruku “spasa”, a možda je ruka “ponora”.

Nekada mislim da sam ljudima naučila reći NE, ali očito da nisam.

Čovjek bez stava je kao čovjek bez gaća. 

Advertisements