Kakva je bila moja 2017.?

Sve ono što sam zamislila, a nisam zapisala u onoj novogodišnjoj noći 2016. se nije ostvarilo.

Biću slobodna, pa ću sa punim pravom reći, da mi je ovo dosada najgora godina u mom životu. Ne mora značiti da će i ostati najgora. Ali ja stvarno želim vjerovati da će ostati iza mene… I da se neće ponoviti ni u jednom obliku.

Hvala joj što me suočila sa tim, da više cijenim zdravlje (iako ga još uvijek cijenim nedovoljno).

Hvala joj što me suočila sa tim da zavolim ponekad samoću, mir i svoj prostor.

Hvala joj što mi je pomogla da brže i lakše oprostim ljudima. Ovo je godina oprosta!

Hvala joj što me naučila da kažem ljudima NE, onda kada nešto ne želim uraditi.

Hvala joj što me naučila da ne znači da su tuđi problemi i moji problemi.

Hvala joj što me naučila da uživam u malim stvarima. Šetnji, dobroj muzici, sladoledu, odličnoj knjizi, trčanju, odlasku na zelenu pijacu … Sve to nikada nisam radila sa tolikim guštom kao sada.

Hvala joj što me naučila da dobra pjesma vadi iz svake depresije, crnila i sivila.

Hvala joj što mi je ponudila poslovne prilike, koje su bile za mene lično loše. Ali ih je ipak ponudila. Nije ono što sam željela, ali poklonu se ne gleda u zube.

Hvala joj što me suočila sa bolesti, jer pojma nisam imala koliko djece, ljudi, penzionera ima bolesnih, nemoćnih i nejakih. Koji imaju samo jednu želju. BITI ZDRAVI. Dodala bih: to se ipak ne podrazumijeva!

Hvala joj što me suočava sa tim da nemam posla, iako zaslužujem raditi.

Hvala joj na svakom razočarenju. U ljude, u posao, u život i u ljubav.

Hvala joj i za sve propale pokušaje ljubavi, o jednom ozbiljnom i možda dva polupokušaja.

Hvala joj što sam shvatila da ne želim biti napola sretna. Ili potpuno sretna ili nikako.

Hvala joj zato što sam ove godine na sve čekala. Na nalaze. Na momka. Na posao. Na porodicu. Na prijatelje.

Hvala joj jer me koliko toliko naučila strpljenju. 

Hvala joj za sve promašene poslovne prilike. A bilo ih je. Projekte, ozbiljne posliće bez ugovora, na ugovor o djelu. Sarkastična sam i dalje. To me ova godina još nije naučila 🙂

Hvala joj jer sam shvatila kakve roditelje imam. Dosada nisam bila svjesna njihove borbe i požrtvovanosti.

Hvala joj jer sam shvatila da čovjek bez para nigdje nije dospio na Balkanu.

Hvala joj na tome što sam skoro cijelu godinu živjela u nekim sjećanjima i nostalgiji. Doduše nije godina kriva.

Hvala joj jer ove godine skoro da nigdje nisam otputovala. Zbog zdravlja, zbog nedostatka društva koje se iselilo, a onda donekle i zbog finansija. Jer još uvijek ne znam putovati sa malo i spojiti ugodno sa korisnim.

Hvala joj što su mi tek neki ljudi pokazali koliki su mi zapravo prijatelji ili možda ono suprotno.

Hvala joj jer sam je skoro pa prespavala, u mislima, depresiji, tuzi i nostalgiji. Govorim o prvoj polovini godine 🙂

Hvala joj na poslu koji me psihički uništio. Shvatila sam da više nikad za nikad ne želim raditi telefonsku prodaju.

Hvala joj na tome što sam mislila da sam bila sa čovjekom koji bi prevrnuo svijet da me vidi. Otvorila mi je oči i zapravo dokazala da se od riječi ne živi nego od djela. Taj čovjek koji će za mene uvijek biti poseban, nije došao da me vidi kada sam bila u bolnici. Jednako kao što se već pola godine nije javio.

Hvala joj što mi je poslala Kolina, koji mi je dokazao da muški egoisti još uvijek nisu izumrli. Hvala mu jer mi je pokazao da ne želim patrijaršiju, a Bogami niti muškog pervertita.

Hvala joj jer mi je dokazala da postoje ljudi koji me istinski vole. 

Hvala joj što sam dobila novi laptop, nove gojzerice koje sam željela već duže vrijeme, što sam sebi ovu godinu nakupovala stvari kao nijednu. Ali ne smatram to zapravo srećom. Ti materijalni parametri su mi uvijek dolazili nekako na zadnje mjesto. Doduše ako izuzmem kinder jaja, igračkice, dobre knjige i rokovnike. To me uvijek usreći!

Hvala joj što sam ove godine toliko imala vremena za sebe, da upoznam svoje mane, vrline. Ono što želim još uvijek nisam definisala, možda tek napola. Ali ajde ima dana… Imala sam vremena za pozorišta, kina, druženja, duge šetnje i razgovore sa samom sobom.

Hvala joj što sam se ove godine približila Bogu. Opet nedovoljno, ali utopljenik se hvata za slamku. Pa i onaj najveći nevjernik se poziva na Boga. Nisam ni prvo ni drugo. Ali falila mi je duhovnost. Čisto da se obratim onako, istinski, čisto i iz srca, nadajući se u bolje sutra.

Hvala joj što me naučila da se isplačem kada mi je teško.

Hvala joj što me naučila da se smrt može dogoditi svaki dan.

Hvala joj što sam shvatila da se trebaš okružiti pozitivnim ljudima, smijehom koji je besplatan i dobrom zajebancijom.

Hvala joj što sam i ove godine učila, upoznavala nove ljude na seminarima i kongresima.

Hvala joj što me upoznala sa franjevcima i njihovim navikama. Oduševila sam se njihovim gostoprimstvom, ljubaznošću i gestovima.

i na kraju …

Hvala joj na tome što mi ništa nije ispunila, od onog što sam zamislila. 

Godina je loša, samo ako joj ti dopustiš da bude loša. Najlošija jeste, ali ipak naučila sam svašta nešto. I hvala joj! Bilo je dobrih stvari, ljudi, izlazaka i dobrih priča.

Ovu novu godinu sam po prvi put nakon toliko godina, odlučila slaviti u svojoj kući. Možda protiv uroka, ali kući je najbolje. Vidjećemo šta će sljedeća godina donijeti…

Ove godine neću zamišljati u sebi svoje želje i željice, nego ću ih upisati na list papira i odložiti ih sa strane. A onda u ovo vrijeme možda sljedeće godine, ću imati uvid tačno u ono šta sam željela i šta se zapravo ostvarilo.

Vama želim što i sebi. A sebi želim mnogo toga…

Ono najvažnije je ipak zdravlje, ljubav, dobro društvo, smijeh i dobra pjesma.

Živi mi bili.