Već par dana pokušavam pronaći vrijeme da napišem smislen tekst, kako se trenutno osjećam i da prenesem ako ništa mali tračak pozitivne energije koju nosim sa sobom.

worldsofwonder

Posljednjih mjesec dana, ako ne i duže konstantno mi svi govore koji se nađu u mom društvu, kako zračim, te kako sam prepozitivna, a ovi koji me malo za nijansu bolje poznaju, kažu : “Nikad bolje nisi izgledala”.

I stvarno se tako osjećam. Znači ne lažem, ne brinite. Hoću da napišem par stvari koje su mi uljepšale prethodne dane. A mnogo ih je, ali napisaću čisto ovih kojih se sjetim.

Prije par dana krenem u Udruženje gdje volontiram, a u  blizini se nalazi mala pijaca. Napočetku se nalazi jedan stol, za kojim sjedi jedna žena koja prodaje domaće sokove, medove i šipak, ako sam dobro upratila. I na stolu veliki natpis: “Plati ako možeš, ako nemaš, HALAL je”. Halal inače znači besplatno. U 21. vijeku još uvijek postoje ljudi koji dijele besplatno i suosjećaju se s ovim koji nemaju. To mi je bilo dovoljno da cijeli dan budem presretna, jer ipak još uvijek negdje postoji nada da nismo toliko posrnuli.

Kako sam se vratila iz Hercegovine, najmanje sam u kući, nikako ne mogu ni da ispoštujem sve dogovore, ni ljude kojima sam obećala da ćemo se vidjeti. Stalno me neko zove i onda zaboravim privremeno na ove koje imam na umu. Pored toga krenula sam usavršavati svoj njemački, sa nekim online kursom, čije časove imam svaki dan. Treniram, šetam, hodam, idem u pozorište barem sedmično jednom, pišem tekstove neovisno o ovome blogu i hodam po kafanama.

Sve češće nailazim na automobile koji poštuju pješačke prelaze. U normalnim državama je to normalno, u ovim našim balkanskim nenormalnim, to je ipak nenormalno. Ali istovremeno je i pozitivno jer je i to jedan od signala da imamo neku budućnost.

Prije par dana, kada mi je dolazio otac, upoznala sam njegovog kolegu, koji mi je ispričao dobru priču. Govorio je o tome kako dok je bio mlađi, igrao je fudbala jako dobro. Bio je pretalentovan, što bi se u narodu reklo, zabijao je golove, ali kada dođe utakmica, trener stavi lošije igrače, dok njega zadrži na klupi. I konkluzija toga je: “Tako je sine i u životu”, reče kolega. Uvijek oni lošiji, nesposobniji, ali tatini sinovi, stranački ili nešto deseto uspiju prije ovih talentovanih. 

“Pa šta mi je činiti”- pitam ga?

“Dok još imaš vremena ili bježi ili se spašavaj. Mani se ideala, nikome ništa dobro nisu donijeli. Pogrešno si odgojena”– reče.

Poslije sam zapravo shvatila koliko sam sretna što sam van igre. Jer još uvijek imam negdje svoja ja, još uvijek nisam dušu prodala đav'lu i ne namjeravam. Ponosim se sobom kada se pogledam u ogledalo u kakvu osobu sam izrasla. Hvala i bolesti koja me oblikovala, da postanem čvršća, jača i da shvatim da svaka borba izrodi barem jednog heroja. Plakala sam, trgala se, borila sama sa sobom i sa onim što me snašlo, a zapravo me ništa nije snašlo, šta snađe ljude. Samo je sve trebalo proći, da shvatim koliko mi je tako nešto bilo potrebno.

Jučer sam bila kod doktora koji me liječi alternativnom terapijom u Mostaru. Rekao mi je kako izrazito dobro napredujem, da se čak i plaši takvog napretka. Vjerujem da bi mi se mnogi nasmijali, ali isto tako mislim da ta vjera i pozitivna energija je itekako doprinijela bržem oporavku. Možda dva puta više, nego terapija.

Dok sam jučer putovala vozom ka Čapljini, došavši tamo moj najdraži otac me dočekao, te smo odlučili preletjeti gradić i poplaćati račune. I kupio mi je nove gojzerice, baš one kakve sam htjela. Nisam materijalista, ali noge mi se od jučer griju kao nikad u životu. 😀

Jučer sam upoznala kuma i kumu. Znam ih iz priče, stalno pitaju za ‘šćeru. ( Za mene). To je ćaćin prijatelj koji je radio sa njim prije rata u Pločama. Stariji gospodin i gospođa. Jučer nakon mjesec i duže sam imala potrebu zaplakati, kada sam upoznala te ljude. Divni, nadasve predivni ljudi! Žena koje me dočekala stvarno kao ‘ščeru, sa osmijehom, suzama radosnicama u očima, kafom, kolačima i hranom. Teško joj je bilo objasniti da ne mogu jesti, jer sam već prije jela, jer je ipak to domaćinska kuća. Priča kuma kako krene u crkvu na molitvu, zavjetuje se da će učiti za mene i moje ozdravljenje. I kako je dosta starija, automobili joj staju, a ona kaže: “Hvala sinko, ipak ću pješke, zavjetovala sam se Bogu”. Kaže kako se svaki dan moli za mene kao za svoje dijete. Tako i kum. Način na koji je ona to govorila, onako iskreno, čestito, nevino je zapravo dokaz kako vrijedi živjeti pošteno. Kada ti se neko u svijetu interesa, bezinteresno obraduje i razveseli.

Prije neki dan drugarica mi kupi Kinder jaje, jer eto još uvijek mi to predstavlja veliku sreću, dok sa uzbuđenjem otvaram onu žutu kutijicu. Stalno se žalim kako su loše igračkice u ženskim kinder jajima, koje sama biram. I tako ona odabere i dobijem barbiku. ❤

Prošle sedmice sam se sasvim slučajno srela sa prijateljicom s kojom se družim dobar niz godina, od kafe se sve pretvorilo u dnevni izlazak od skoro 9 sati. Praktično kako smo se našli u pola tri, došla sam kući u 11 navečer, i doslovno sve mi je prošlo kao pet minuta.

Sreća se osjeća, vidi i čuje. Ja ne moram govoriti da sam sretna, ljudi to vide po izrazu lica. Vjera u život, Boga ili šta želite je čudo. Pozitivne misli su ključ svega. I doslovno je tako. Hvala i knjizi koja me inspiriše i dalje “Upravu si, ali baš me briga”!

Onog momenta prije mjesec i nekog vremena, kada sam odlučila da me baš briga za sve negativce koji mi slamaju živce, lošu vibraciju, energiju, te praznu priču… okrenula se i moja prirodna i dnevna rutina. Spavam sasvim dovoljno, ali budim se rano, jer sam počela uživati u jutrima. Sve više i više šetam, izbjegavajući prevoz. Napravila sam tri playliste koje mi je dovoljno ujutro pustiti da mi dan krene u odgovarajućem pravcu. Počela sam čak uživati i u hladnoći, jer navučem se toliko dobro da je ni ne osjetim. Malo mi je vremena za sve što želim uraditi, ali ipak dovoljno da se ne osjećam beskorisnom jer kao nemam normalnog posla. Volite sebe, a ostalo će doći! 🙂


 

Advertisements