20706440_1366280480156794_1593447015_n

“Biti dobar nije moda, kao ni biti siguran u sebe…”

Šta znači biti siguran u sebe? Da li je to kada izbacim stomak na plaži, ne uvlačeći ga i ne glumeći neku ekstra trebu, ribu, komada kako god hoćeš, jer me zaboli ona stvar hoće li neko reći da sa 20 i kusur imam veći stomak nego moja baba. A nemam ga, ako govorim o sebi nabacila sam samo koju kilicu viška, koje uspješno skidam. A ne zbog drugih, a ni zbog one što će selo reći. Čisto zbog sebe, jer volim onih svojih bolesnih 57 kilograma.

Jel biti siguran znači javiti se prvi/a nekome ko ti se sviđa, koga voliš ili nešto deseto u svijetu u kojem na sve moraš čekati i kalkulisati. Od onog prostog koliko smiješ potrošiti u marketu, jer poBogu valja izdržati do plaće, od onog kada se kupuje poklon osobi koju voliš “ma nemoj to, skupo je, nema se za toga” ili do onoga kada ti se ultra svide neke hlače, ali su ipak preskupe pa se vratiš kući prazna, jer prostireš se onoliki koliki ti je jorgan. U svijetu koji diktira pravila, naredbe i modele ponašanja, ne smiješ se ni slučajno javiti ili uletiti prvi/a u nekom klubu dobrom liku ili djevojci. Odakle ti pravo? Cilj izlaska je dobro se nacifrati, srediti, naručiti neku dobru bocu vina, votke ili viskija i uslikati se za Instagram. Nek’ selo zna o kakvoj se fešti radi. Beg nije cicija. A jebo djevojke, biće ih. Ako se javiš prva, kurva si ili si laka djevojka. Ako se ti javiš prvi, mora da traži ono od nje… Hoće je iskoristiti za jednu noć, klošar jedan. A ako tek izbaciš sise uz minić, dok gledaš svijet sa visoke potpetice jedno 12 cm, pa tek si onda ona za jednu noć. Viknuće: “Vidi sponzoruše, što je izbacila atribute, eno čeka da ga ulovi… gledaj pogleda…” Mada nemam ništa protiv takvih, ali ja sam uvijek više za one djevojke sa stilom. A za mene stil znači biti svoja. Karakterna. Jedinstvena. Ponekad bezobrazna, divlja, neusidrena. Za mene je seksi biti pametan. Kada ne znaš koliko znaš. Jer te sve zanima, upijaš, slušaš, istražuješ, ne daš se većini. Dosta ti je utopije, ispraznih priča i glupih postupaka. Trošiš onoliko koliko imaš nesebično, jer ne kalkulišeš. Prilagođavaš se okolnostima, situacijama i živiš onoliko koliko imaš. Nebitno jel izlaziš u park ili u kafanu. Smiješ se, otpuhneš probleme, naglas im kažeš ko vas jebe i vrištiš od sreće jer imaš dar da živiš. I to nije stereotip. Za mene je seksi ona u starkama, poderanih farmerica, košulje svezane u čvor, sa šeširom i velikim naočalama sa jako malo šminke. Što kvariti mladost sa nanosima hemije… Mada volim se i sama “nacifrati” kada idem u kafanu, ali opet sa stilom. Svako poima to drugačije. Za mene su ove druge sigurne, kada uđu u kafanu u starkama i šorcu i naruče vodu sa posvetom 😀 Jer ne piju. I nije ih sramota. Seksi mi je i ona koja dođe sama i naruči pivo i sjedne za šank, ne obazirući se što će neki reći da je ostavio frajer, da traži jebača ili ono : “Gledaj seljanke, pije iz flaše…”

Jel biti siguran znači dati otkaz na poslu na kojem nisi sretan/na, bez obzira na prijavu, platu i dane odmora. Dolaziš kući smoren/a, psuješ što to radiš, ali se plašiš dati otkaz. Jer kako na Balkanu pronaći posao, gdje je sve veza, novac i puka sreća. Jel dati otkaz, čin hrabrosti ili ludosti? Za mene to manifestuje čin hrabrosti i odraz sigurnosti u sebe. Voljeti sebe je sigurnost. A da bi volio sebe, moraš znati što želiš. Mada ja nekad mislim bolje je znati što ne želiš. Ja ne želim raditi nešto gdje se ne mogu ispuniti, prosperirati, intelektualno napredovati ili naučiti nešto novo. Zato i ne radim na prijavu. Radim uvijek nešto, ali na bezvezne ugovore o djelu. Prednost toga je da sam uvijek svoja gazdarica i koliko toliko gradim sebe. A penzija će već biti nekada. Nikada nisam voljela planirati. Koliko god mi ti planovi nekada bili neophodni, nisam nikada znala napraviti dobar plan. Živjela sam od danas do sutra. I živim još uvijek tako. Često me pitaju kako sam uvijek nasmijana i sretna. Prije sam po mehanizmu tako izlazila iz kuće, a sada se zaista tako osjećam. Mislim da mi je ovo stanje koje proživljavam par mjeseci, bilo najbolja životna škola i lekcija ikada. U stvarnosti sam tek sada zapravo shvatila koliko volim sebe i koliko sam ja sretna osoba. Što bi moj otac rekao : “Zapalo je da ne radi.” Nije baš da me zapalo, ali nisam pod moranje da moram nešto raditi što ne želim. Itekako sam imala jako dobrih poslova, gdje sam dala otkaze. Iz Njemačke sam se uredno vraćala četiri godine nakon ljeta, svake godine ubjeđujući sebe da želim živjeti u Bosni. Ne želim živjeti ovdje, želim ići nomadski, tamo gdje mi srce poželi. Želim pisati, snimati videa, baviti se novinarstvom i putovati. 

Volim upoznavati ljude, pričati, slušati ih i gledati neke nove stvari. Skupljati suvenire, kupovati tašne i patike, starke i slušati tradicionalnu muziku i probati domaći alkohol. Ovo zadnje otpada, ali ako ništa mogu neke druge delicije. Odlučila sam da ne želim biti usidrena, voditi monoton život, udati se, imati djecu, raditi i ljetovati jednom godišnje u Zaostrogu ili Crnoj gori. Ne znam kako se ovoga sjeti, ali who cares 🙂

Divlja žena. Nomad. Netipična. Sklona sopstvenom neredu. Razbarušenog uma. Nekonvencionalna. To sam ja. Zato sam sama. Ali i ne bih mogla biti trenutno sa nekim. Ja volim svoju samoću džaba. Prije sam imala praksu barem sedmično izaći sama sa sobom. Na cugu. Sjesti sa šank i ispričati se sa šankerom i konobarom. Prije par godina to mi je tradicija bila u Džoniju, a već dvije godine, ne znam jesam li dvaputa izašla sama. Ali zato redovno sama šetam, trčim i slušam muziku. Često znam pjevati putem, jer me ponese pjesma. Kada god da me uhvati depra ili da sam u nekom lošem modu, uvijek pustim svoje omiljenje pjesme nebitno da li je to Nina Simone ili grupa Ničim izazvan koja bi me digla sve da sam mrtva. Široka je lista ovih kojih slušam. Ali posljednje vrijeme najčešće je to španska muzika.

U bolnici su mi rekli da ću se teško nositi sa vrućinama. A ja, izlaz tražim u moru, plaži. Pošto sam već sinoć došla u Sarajevo, ovdje nabacim šešir, naočale, dugu haljinu i šetam. Sunce je jako, ali nije jače od moje muzike u glavi, koja mi ne da da budem u kući i da razmišljam o tome kako biti konvencionalan u svijetu koji manipuliše svim i svačim. Dobila sam knjigu Deana Pelića, pri kraju sam. Očekujte opsežnu recenziju iste. 🙂

Krenula sam tekst u jednom smjeru, a završavam ga u sasvim drugom smjeru. Ali… Pisala sam onako tačno kako se osjećam i upravo zato mislim da treba biti na stranici. Iako je tema bila sigurnost u samog sebe, završila sam opet na neki fazon my diary. Ali pošto sam ja gazdarica bloga, mogu sve. 😀

I jeste biti sigurna u sebe znači biti dovoljno luda da istjeraš svoje, pa po cijenu da niko ne želi provesti noć u sobi sa tobom. To mi se desilo na Bjelašnici prije 10tak dana, prije nego ću u Hercegovinu i na more. Imala sam team building, te upravo na tom sastanku sam ušla u neku diskusiju sa djevojkama koje se ubrajaju u ove konvencionalne. U životu je najgore voditi se onom : “A daj. Znam to i da mi ne kažeš.” Obično su ti ljudi samoprozvani znalci koji sve znaju, a u stvarnosti pojma nemaju. I uglavnom imala sam doživljaj da su tri djevojke spavale u jednom krevetu, a ja u jednom sobi sa dva kreveta. Čisto valjda zato što nismo na toj nekoj istoj talasnoj razini. Ne želim šutjeti kada svi šute, samo zato što bih trebala i jer je mudrije.

Uglavnom, divno se osjećam. Uživam. Sinoć sam već došla u Sarajevo, biću par dana jer imam neke kontrole, a 25. po prvi put idem u famoznu Albaniju na more … Da iskušam teren o kojem svi pričaju kako je super. Savjetovali su mi nedavno da radim vlog.  Snimala sam neku reportažu nedavno i tako bezveze ubacila neki video ali doslovno zajebancija i dobijem komentare od kolega i druge raje, kako bi bilo super da postanem youtuberka. I posljednjih par dana sam u zajebanciji:

“Hi guys. Welcome to the my youtube channel…. hahahhaha”

Naravno da se ismijavam sa tim. 🙂 Ipak se još uvijek vodim ovim tradicionalnim metodama pisanja, mada mi je super i youtube ko se vidi u tome. Ali ja sam uvijek za anonimnost i dušu papira.

Show, šta sve ispisa.

Uživajte mi i budite zdravo, sunčano i nasmijano!