Ovo neće biti kliše tekst.

aaaa

Niko od nas nije svjestan šta znači biti zdrav. Živ i zdrav. Kao dijete uvijek sam se smijala kad bi stariji ljudi rekli: ” Bože zdravlja” ili onu “ma nek’ je živa i zdrava”. Nekako se to uvijek podrazumijevalo.

Mislim kao dijete ne razmišljaš na takav način. Razigran, veseo i bez brige i pameti. Ne možeš valjda biti bolestan. Osim ako si rođen kao autistično dijete, sa nekom anomalijom ili rođen bolestan od malena. Od 2007. volontiram u Udruženju osoba sa intelektualnim teškoćama i od tada sam možda više svjesna šta znači biti zdrav.

To se NE PODRAZUMIJEVA. To ne mora tako biti.

Ali nikada nisam razmišljala da bi mene moglo nešto pogoditi u smislu nekog stanja ili bolesti. Ne što sam otporna, nego se podrazumijevalo da sam zdrava. I ne gledam stvari samo ja na takav način, nego i većina nas. 

Od malena sam jako sklona izraženim emocijama, mada sam to jako dobro prikrivala do unazad nekog perioda. Mnogi će reći da sam jako inteligentna, ali ja to proklinjem. Upravo taj osjećaj kada naučite da ste u svemu prvi, a vremenom se pojave bolji, uspješniji ili možda ovi sa nekim “štelama i vezama” i samelju vas, naučite da se nosite sa porazom. Neki teže, a neki lakše. Ja sam se uvijek teško nosila sa porazom. Jer moj otac me uvijek učio da budem najbolja. Najglasnija. Najpametnija. Najdirektnija. I hop udariš u betonski zid. Jer nema više. Nisi više najbolji. Sve se rasprsne, “moć”, stav, hrabrost, sigurnost, samopouzdanje i zdravlje što je najgore. Organizam više ne podnosi sve čvrsto, kao što je podnosio. Daje znakove, da mu nije dobro. Tako je bilo i sa mnom. Osim što sam ja to uredno ignorisala. Poučena očevim riječima: ” Budi jaka, da se drugi odbiju od tebe”. A bolje rečeno ja sam se odbijala od svakoga. Jer sam zalutala. Niko živ od ljudi koji me poznaju nije primijetio ni u jednom momentu da mi je teško, niti sam bila ja ona koja je jaukala, kukala kako je život nepravedan itd…

Moje mjesto za pražnjenje su tekstovi i blog. Sa ljudima koji se pronađu negdje u nekom tekstu. Strancu najbolje možeš objasniti kako se osjećaš i tačka. Tu sva priča završava. Ne brinem kako ću se izraziti, ne pravdam se, govorim što osjećam, bez osjećaja krivnje, dužnosti i obaveze.

Prošle godine sam se naučila požaliti, postavljajući granice, naučila sam reći: “Nisam raspoložena, nije mi dobro, danas mi nije dan itd…” Ljudi su bili u čudu:  “Kako ti možeš imati problema”? “Pa ti uživaš, šta bi dala da sam na tvom mjestu. Spavaš dokad hoćeš, izlaziš, zajebavaš se, putuješ, hodaš… Imaš divne roditelje.”

Kako smo mi svi naivni. Vjerujemo u sve ono što vidimo. Jer ne osjećamo dovoljno dobro ljude oko sebe.  Gledamo previše sebe, da bi se istinski zabrinuli za nekoga bliskoga i pitali ga iz duše: “Kako je”? Sve je čista komercijalizacija i interes. I naravno ne planiram to ispravljati. Kako sam počela ispravljati sebe, tako sam i shvatila da je zdravlje najbitnije. Jer u međuvremenu se ispostavilo da su moje emocije nadmašile jačinu organizma. I tek kada počnete hodati od doktora do doktora i čekati na njihovu milost, shvatite koliko je upravo taj kliše “Bože, zdravlja” istinit.

Svima što želim je zdravlje. A ostalo će doći.


 

Advertisements