Najgore je kada čovjek sam od sebe ne zna šta želi. Najgore je kada si usamljen među ljudima. Najgore je kada si svoj, bez predrasuda i lisica. Najgore je kada njeguješ svoju intimu, a ne želiš prodirati u tuđu. Najgore je kada pričaš, onda kada treba ćutati. Najgore je kada shvatiš ono što si davno trebao shvatiti, a tada je već kasno. Najgore je biti fin i dobar. Najgore je kada dišeš, a osjećaš stegu. Najgore je kada ne znaš koji je pritisak. Najgore je kada te drugi ne pitaju za mišljenje, nego ga podrazumijevaju. Najgore je kada si obrazovan, a nemaš prilike za bolje zaposlenje, jer nisi partijski aktivan. Najgore je kada psuješ državu s razlogom, a drugi te osuđuju. Najgore je kada nisi pervertit, ne mijenjaš mišljenje, drugi te ne “mirišu”. Kažu s razlogom.
Svašta bih još mogla napisati na temu najgore je … Ali reći ću šta je najbolje.
Najbolje je jer si svoj. Najbolje je jer ne dopuštaš nikome da te gazi. Najbolje je jer niko zapravo ne zna ko si, jer nikome nisi pokazao koliko si u biti ranjiv/a. Najbolje je jer imaš znanje, koje ti ne može niko ukrasti. Najbolje je kad si u društvu, pričaš i znaš o čemu. Najbolje je jer si širokih shvatanja, jer nisi ograničen k'o balkon. Najbolje je jer se boriš. Najbolje je jer kad učiniš dobro djelo, osjećaš se bolje. Najbolje je jer činiš i ne očekuješ. Pa ni najmanje podsvjesno. Najbolje je kada u tebi proradi inat, pa povučeš ručnu i kreneš uzbrdo. Najbolje je kada si dobar zbog sebe, a ne zbog drugih. Najbolje je jer voliš sebe,
A onda… se umoriš…
Umoriš se od praštanja. Umoriš se od gledanja kroz prste. Umoriš se od ljudske gluposti. Umoriš se od površnosti. Umoriš se od mediokriteta. Umoriš se od ljudske mahale i neljudskih sudija. Umoriš se od ljudske sujete, laži i licemjerja. Umoriš se od samog umora. Umoriš se od toga da uvijek budeš drugi, rezervni, onaj dobri, pomoćni. Umoriš se od svega. A ponajviše od disanja na škrge. Umoriš se od života.
I poželiš samo spavati….
I probuditi se na nekom otoku, sa velikom plažom, okeanom i mirisom vjetra.
Poželiš biti sam. Uživati. Pobjeći od svega svakidašnjeg.
Biti svoj. Samo svoj. Bez duga i obaveze.
VolimLiked by 1 osoba
Hvala na pjesmi.
VolimLiked by 1 osoba
Tekst me asocira malo na ovu scenu. Posebno deo sa razglednicom: 🙂 https://www.youtube.com/watch?v=gskZ5mFHdnI
“Vacation. A dozen times a day”. 😉
VolimLiked by 2 people
ovaj film je meni prebrutalan.
VolimVolim
Ova scena nije.
VolimLiked by 1 osoba
Pobjegneš na svoj happy place 😀 U pravu si. I mene podsjeti ovaj zadnji dio.
VolimLiked by 2 people
Ovo je trebao da bude odgovor na Bojicin komentar 😀 Uglavnom, htjedoh reći da se, kao i u onom tekstu o ocu, dosta ljudi može pronaći u tvojim tekstovima. Nikada me nisu interesovali tračevi, zabijanje nosa u živote drugih i u stvari koje nisu moje da pričam o njima, uvijek sam bio svojeglav, jezika dužeg nego pameti. Taj me jezik više puta uvalio u probleme, jer ljudi kažu da vole da čuju istinu, a kad im je kažeš, onda se naljute kao mala djeca i skontaš da su oko tebe uglavnom sedmogodišnjaci u tijelima odraslih ljudi. Ali važno je ostati svoj. Trebalo mi je malo vremena da nadođem na to. Nekada sam bio “fin”, jahali me, sad sam odjednom istim tim ljudima “kreten” i “arogantan” jer ne dam na sebe, a u principu isti onaj čovjek, dobar kao hljeb od sedam dana 😀 Samo ti pobjegneš s vremena na vrijeme, a ako ne stigneš nabaciš oko sebe “I don't give a fuck” štit i to je to. Uglavnom se sve nebitne riječi i stvari oko tebe, odbijaju i padaju na tlo prije nego dođu do tebe 😀
VolimLiked by 1 osoba
Ne bih ništa dodala. Sve si objasnio i rekao. Perfektno 🙂 Ni sama bolje ne bih znala.
VolimLiked by 1 osoba