Zar mi uopšte treba da me nešto voli? Čime?
Čime, kad sam ja ljubav? Ja sam voljenje.
A dosta mi je već i toga da neprekidno zavirujem u svemir.
Neka vasiona malo zaviri i u mene. Imaće šta da vidi.
Imaće da se uplaši od svetlosti i tame. I samoće…


Danas shvatih teoretski poentu života.

gdje-i-kako-postaviti-zdrave-granice-te-zivjeti-zadovoljnije-531-1

POSTAVI GRANICE! SEBI! LJUDIMA! ŽIVOTU!

Sve dok nema granica, talasaćemo na onaj način da nećemo znati gdje idemo, nit’ u kojem pravcu. Pokušavaćemo biti dobri svakome, a najmanje sebi... Zašto?

Odgovor je jasan- nema granica.

Često imam običaj da kažem- “kakvi smo to neljudi postali”... Možda malo pretenciozno sebe ne uvrstavam u tu kategoriju. Zašto? Again question.

Zato što sam ja ona koja će da laje, govori glasno, razbija, nervira se- ali će uvijek pomoći gdje treba i gdje ne treba. Ona koja neće izdati nikada nekoga koga voli u smislu podrške, ramena za plakanje, slušanje… To su sve loši potezi, jer teško  je funkcionisati u ovakvom svijetu- pravoj vučjoj jazbini. 

Prijatelji se najbolje u nevolji poznaju. Ili možda i ne poznaju. Jer nikada nisu bili prijatelji.

Nema ih … Tek tada shvatiš da ulažeš u nešto što je fikcija, nepostojeće, apstraktno, tačnije postoji samo u našoj glavi. Prost primjer- kada ti treba obična neka podrška, nema nikoga, sam si, eventualno se neko pojavi iz magle, da ti neki trenutak utjehe u smislu dobrog slušaoca- ali sve je to instant. I onda opet sam sebi postavljaš pitanja… Počinješ vagati, razmišljati o svojim postupcima prema tom istom prijatelju, o tome da li si ti njega izdao kao podrška!? I onda shvatiš da nisi i to najviše boli.

Najviše bole zalupljena vrata. Srce koje ne osjeća. Ljudski korov. Sebičnost.

A onda tebi pripisuju takve osobine inicirajući da se zaista počneš pitati:

“Dal’ sam uistinu sebičan?”

I naprosto shvatiš da nisi, nego da si pogrešno odgojen, naučen, programiran u dobrom vremenu loših ljudi. I da je dobro što si naivna budala, lakomislena, jer se daješ u nešto otvoren, pružene ruke, osjećaja, punim srcem i istinom, jer je upravo ono što te diferencira i čini drugačijim u odnosu na odveć trulo društvo u kojem živimo. I nije to šuplja, lako je biti kalkulativan, “gladan”, bolesno ambiciozan, podmukao, lažljiv, interesan, teško je biti čovjek!

Skoro pa nemoguće je voljeti, iskreno, s dušom, sa emocijom, predati se i ne razmišljati na takav način. Biti prije svega otac, majka, brat, sestra, prijatelj, momak, djevojka… Biti pravi homo sapiens… Poštovati sebe, druge, život kao dar. Da bi to mogli, potrebno je postaviti granice za ove sve navedene i deklarisane “prijatelje” odnosno ff, da bi znali da nećeš biti čitav život budala. Nego da će i oni nekada naići na zatvorena vrata, bez obzira koliko zvonili ili kucali…

Možda i shvate- koliki si čovjek bio!? Opet kažem – možda- ali nekada kasno bude!

img_6217

A ja imam još uvijek vremena da ograničim svoj prostor i razgraničim ove istoimene prijatelje i stavim zabranu prilaza. A onda polako- učiti voljeti se ispočetka, onako dostojanstveno kako i zaslužujem.