Mi ljudi smo čudni. Najviše se pitamo, tražimo, a opet najmanje nudimo i dajemo odgovore na pitano i postavljeno. Za sreću treba malo, a opet to malo nekako uvijek nedostaje. Upravo nas to i čini različitim, vlastita percepcija, nacrt života i viđenje onog oko nas, drugačije, dal’ šarenije il’ jednobojnije. Izbor je sopstven. Sve je lično u našim rukama, da li ćemo dopustiti da izbor postane tuđi. Nametnut. Pod moranje. Koliko je svako od nas spreman reći NE. Izboriti se za svoje mišljenje, u politici se izboriti za opšte dobro, a ne prodati se za “siću”, gledati druge, pa onda sebe? Kada pišem o ovom posljednjem, onda mi na pamet pada koliko je to dobro za samog čovjeka da gleda prvo druge, pa sebe. Kolika je to opet garancija da “činiti dobro drugima, znači činiti dobro i sebi”?

1394050687vedro_nebo

Uvijek samo pitanja 🙂

Valjda to tako ide, uvijek imamo vremena i inspiracije da postavimo pitanje, a nikad nismo dovoljno pametni da damo odgovor na ista. Naročito, ako govorimo o nečem apstraktnom, što su izmislili ljudi ili smo čuli za to.

Dok sam bila u Hercegovini sa prijateljicom, dosta sam filozofirala na temu:

Šta je ljubav?

U biti na kraju sam došla do konkluzije, da to ne postoji, odnosno ono kako bi rekao  Frederik Begbede- “Ljubav traje  tri godine”…. tako nekako i dođe… kada prođe ta silna zaljubljenost, ljubav, strast, šta ostaje- poštovanje, navika, zajednica, zajednička prošlost i vezanost. Primarno osjećaj da imaš nekog pored sebe kao neki prirodno životni oslonac. Ali to je opet neka vrsta interesa.

” Ljubav je unapred izgubljena bitka.

U početku, sve je lepo, čak i vi sami. Ne sećate se da ste ikad bili tako zaljubljeni. Svaki dan donosi svoj lagani tovar čudâ. Niko na planeti Zemlji nikada nije spoznao takvo zadovoljstvo. Sreća je tu, I jednostavna je; ta sreća ima lice. Kosmos se osmehuje. Godinu dana vaš život biće niz sunčanih jutara, i vama je sunčano jutro čak i kad je snežno popodne. Pišete knjige o tome. A onda se uzmete, što pre – zašto čovek da razmišlja kad je srećan? Od mozganja postaješ tužan; treba se prepustiti životu.

Druge godine stvari počinju da se menjaju. Postali ste nežni. Ponosite se saučesništvom koje se ukorenilo u svakodnevicu vašeg para. Ljudi na ulici misle od vaše žene da vam je sestra: to vam laska, ali i utiče na vas. Ljubav vodite sve ređe, i mislite da to nije razlog za zabrinutost. Ubeđeni ste da je svakim danom vaša ljubav sve čvršća, dok se zapravo iz dana u dan kraj vašeg sveta neumoljivo bliži. Branite ustanovu braka pred svojim drugarima neženjama koji više ne mogu da vas prepoznaju. A i vi sami, jeste li sigurni da sami sebe prepoznajete dok recitujete lekciju koju ste naučili napamet, uzdržavajući se pri tom da ne pogledate za mlađanim gospođicama za kojima se cela ulica okreće?

Treća je godina, i vi se više i ne uzdržavate da gledate za mlađanim gospođicama za kojima se svi okreću. Sa ženom više I ne razgovarate. Sate i sate provodite s njom u restoranu slušajući šta pričaju oni za susednim stolom. Izlazite sve češće zajedno: to vam dođe kao opravdanje da se više ne tucate. Uskoro dolazi i onaj čas kad svoju ženu ne možete više da podnesete, ni jednu jedinu sekundu, jer zaljubili ste se u drugu. Samo u jednome se niste prevarili: život je, zaista, taj koji ima poslednju reč. LJUBAV TRAJE TRI GODINE”

Ne bih baš rekla da se apsolutno slažem sa svim navedenim, ali isto tako mogla bi reći da se dobrim dijelom slažem sa autorom koji u svom uvodu tretira ljubav kao nešto apsolutno prolazno. Nužno, ne mora značiti da će ljubav da traje tri godine, ali neki izvjesni period da, a poslije postaje neka čudna navika.

Kada bi me pitali kako sad gledam na ljubav? Odgovor bi bio sljedeći:

Poneki zaljubljeni pogled. Strast. Svakodnevnica. Rutina. Poštovanje. Oslonac. Partner. Vjera. Podrška. Zajednica. Naposljetku svega- djeca, obaveze i poneki izliv uzavrele strasti.  Sve ostaje, osim zaljubljenosti i konstantne strasti.  Između ovih riječi ima možda i najviše razmirica, diskusija, neslaganja u mišljenjima. Ali opet ovakva kakva sam i mojih godina i s obzirom na moje bračno stanje, najmanje sam kompetentna da “trunim” o tome.

Ma pišem gluposti. Ja ipak vjerujem u ljubav. I ne vjerujem da traje tri godine. Vjerujem da može biti doživotna, bezinteresna i filmska. Ja sam veliki kontradiktorni romantičar. A samo ponekad realista.

pogledajte_1

Ja kad bi zamišljala idealan život, bio bi na moru. Nekako nikad ne znaš šta more nosi. Valja preživjeti sve morske oluje i ostati još uvijek neki dobri stari barba velikog srca i duše. Uvijek sam maštala da ću u kasnim godinama, kada me život prečešlja više puta, imati malu trošnu kućicu na moru, psa, sretnu malu porodicu i čitati knjige po vazdan. Muž će da roštilja ponekad,a curica će postavljati pitanja, zabavljati nas, okupirati, voljeti i ponositi se nama i govoriti da smo najbolji roditelji… A kad padne noć gledati omiljenu emisiju ili brojati zvijezde dok sjedimo i tražimo zvijezdu padalicu. Volim vidjeti zvjezdano nebo ili pun mjesec. Uvijek ga nekako pokušavam dohvatiti kažiprstom ili prekriti.

Da je stić’ mjesec- pa stigla bi i snove. A sada ni tamo ni vamo. Zapela u mašti- zapela u realnosti. Ne znam kud prije 🙂

Zaključak:  Ne pitati se. Ne davati, niti tražiti, a najmanje nuditi odgovore.

Kako znati da je neko dio vas?  Pronašla sam dio odgovora.

Voli me iznutra, ovakva kakva sam. Ja sam unutar njega, bez obzira na prostor i vrijeme. On ne broji dane našeg viđanja, jer me vidi svaki dan kada zatvori oči. Za mnom poseže kao za svjetlom, a možda sam i sama najveći mrak. Da'l je to ljubav ili zaljubljenost?  🙂