Jutros u pola sedam se probudila sa rečenicom koju sam odlučila zapisati. Sa njom i započinjem ovaj post.

Živjeti u prošlosti, znači da i ne možeš biti sretan u sadašnjosti.

3270coca10

Sinoć smo bili u Kinu Bosna, divno društvo, muzika, momak kojeg volim pored mene, prijatelji, ma kud ćeš bolje? I tako nakon neke pive, na skoro pa prazan stomak, otvorila sam se svom bumbaru pričajući mu o prošlosti. Sjećam se svega što sam rekla. Možda bi bolje bilo da sam šutila. Ali nije mi žao. Lagala bi kad bi rekla da je suprotno. Tako nekako ja uvijek osvježim tu svoju tamnu stranu prošlosti kada popijem koju pivu više…

A da li vas zanima njegov izraz lica? Pomalo luckasto, zaljubljeno osuđujući, ali nedovoljno da bi me manje volio. Pomalo iznenađeno zaprepašteno gledajući u mene dok pričam i poneko “Ne vjerujem, da si takva bila”... Da se odmah ogradim, nije da je moja prošlost tamna strana moga života, ali i nije baš prepohvalno. Tako žive ljudi umjetnici, kao i ja, mada  i sama nisam umjetnica, više sam naturščik. Ali ja već  izvjestan period ne živim život po kafanama, ne što mi ne pristaje, nego sam ohladila. Može piva,ali samo ponekad. Previše mi je toga da se ujutro budim u podne, a ja mislim da je jutro, jer sam došla oko pet kući. Dok teturajući skidam ostatke šminke sa lica, perem zube dok iz usta vonja miris pepeljare. Onaj osjećaj kad padneš na krevetu i zaspiš momentalno i jednako kao onaj neki bauštelac iz Njemačke. Samo što je razlika da je ovaj radio 12 sati, pa zaspao od umora. A ti zaspao od alkohola.

Još uvijek nisam sklonila odjeću koja odiše mirisom kafane. A taj miris je smrad duhana, zagušljivosti, birtije. Osjećam se defektirano, ali više slomljeno zbog razmišljanja. Jer je to moj najveći defekt, nakon kafane, ja upadnem u najveće životne analize. Jeftini miris kolonjske vode me nekada privlačio kada popijem jer sam bila sama. Sada me ne privlači niko jer eto imam neku vezu. Tačnije imam nekoga ko me voli. Ali ja nisam sigurna ponekad u tu ljubav.

Tačnije kako čovjek može biti siguran u bilo šta danas?

Mrzim svoja dramatična raspoloženja. Čas bi vrištala od sreće, čas bi vrištala i grcala u suzama. Ubija me stagnacija, ponekad tuga koju sama iniciram od silne dosade i ubija me nekad taj hormon sreće koji poludi povremeno. Teško meni sa mnom samom, a još teže ljudima koji me vole i koji su “ispušni ventili”.

“Šta vi mislite da li mi tuga pristaje?

Mislim da tuga nikome ne pristaje… “( Na terapiji- epizoda 1. )

Ne znam zašto se najljepše smijem, ali i najbolje našminkam kada sam tužna. S obzirom na takve situacije, kada sam tip top sređena, tada sam nazovimo “u raspadu”. Emotivno rasulo, nemam ja životnih raspada još uvijek. U smislu nepremostivih. Ali, postoje ljude hronično nezadovoljni i pomalo nesretni. Koji znaju samo ponekad uživati u Suncu jer je izašlo taj dan i izmamilo osmijeh, kojima kiša odgovara da prekrije suze dok plaču, pa kontaš od kiše je. Koji su sretni instant , dok piju, druže se , a čim dođu kući upadnu u dubiozu razmišljanja… I analiziranja…

Ja generalno i nemam previsoko mišljenje o sebi. Tačnije, imam ga u društvu. Ali ovako sama sa sobom , autentično i presvjesna sam svojih mana. I još gore, ne radim ništa da to promijenim. Ja pravim još gore, samo tjeram ljude oko sebe, analizirajući njihove postupke koji u tom momentu nisu s nekim mojim opet trenutnim načelima.

Ovaj blog kada sam napravila, jedna od prvih koja me zapratila bila je djevojka pod nickom Ljubičanstvena. I mogu reći da su me jako radovali njeni komentari, s obzirom da se taj neko našao ko me razumije i shvata u ovom ako ništa virtualnom svijetu. Prije tri dana mi je postavila komentar i sugerisala da pišem i vodim blog i kada sam sretna.

A kako voditi blog, kad si sretan, nemaš tad vremena od silnih hormona, provoda, silne sreće koja te pojede, da misliš na nešto drugo. To je kao u životu. Prijatelji se rijetko javljaju kada su sretni, ali kada su u nevolji obično se sjete. Tako i ja, pišem ovaj svoj blog najprije kada sam u nekom bedu, razmišljanju ili nečemu desetom. Rijetko kada sam u sreći. 🙂

Bila sam u sreći par dana dok je moj bumbar bio tu, pa nisam imala vremena da mislim na nešto drugo. Ali obično svaki put proživljavam istu krizu, kada se vrati u grad na Dunavu. Razmišljam da li je vrijedno truda i žrtve da imam vezu na daljinu? Taman kad pomislim to je to, on mora da se vrati ili obrnuto, mada je ovo drugo rjeđe. Zašto mora da bude komplikovano, kada može biti jednostavno. Nije nezamjenjiv. A onda kada se vratim u retrospektivu, postanem svjesna da nije nezamjenjiv, ali bilo bi ga jako teško zamijeniti nekim sličnim. Jer je takvih malo u ovakvom svijetu u kakvom već živimo.

Ali evo javno obećavam, da neću biti kao ova naša zajednica, pa ću odsad voditi blog i kada sam sretna, pozitivna, optimistična i nasmijana… Pa da me možda neko i vidi u tom elementu kakva sam svakodnevno, ona fiktivna u društvu. 🙂

I za kraj:

  • “Odao sam se najgorem poroku koji nekoga može spopasti u paukovoj mreži propisa, discipline i reda; počeo sam razmišljati. Postajao sam ne više svoj. Sva ta pravila i zvižduke uzimao sam kao nasilje nad mojom prirodom, koje mi ne dopušta biti ono što jesam, nego što oni hoće.” ~ Ivo Brešan, Ništa sveto