Toliko bi htjela toga napisati, ali bojim se da bi mi trebalo mnogo da iskažem sve što osjećam, što mi se desilo u proteklom periodu i što bi željela reći. Previše je toga. Pokušaću taksativno čisto nabrojati… Ali odmah, da se ogradim u startu, uvijek sam bila ona „na široko i na dugo“... Samo u pričama.

100607_clip_image002

Ova godina je jako loše krenula, čak i preloše. Kada razmišljam gore godine nije bilo u ove moje 24, tačnije mozda 18, jer one od 6-te kao i pamtim.  Ali tješi me to da smo zvanično na pola godine, majka mu stara, pa možda ovih šest bude onih šest pobjedničkih mjeseci, kada se rješavaju velika pitanja, stavljaju tačke na neke davno završene priče, , kada se završavaju davno nedovršeni poslovi i kada sam odlučiš da ne želiš živjeti u anarhičnoj sistemskoj kolotečini i pokušaju države. Gdje je dozvoljeno zabranjeno, a gdje je zabranjeno dozvoljeno . 

Prva novost- selim u Njemačku. Tačnije Minhen. Čekam vizu, nadam se svakog dana da će zovnuti i reći : „Gospođice, viza je gotova.“ Ostalo sam sve završila. Idem na program Au-pair. Kao magistar sam se odlučila da idem usavršavati jezik i raditi ono što najbolje znam, raditi sa djecom za početak. Nisam se odlučila na ozbiljan posao tamo, jer nisam još uvijek zadovoljna jezikom, nemam stana i sve nekako djeluje nemoguće iz prve. Ovo je bilo odlično, za ono što mi nudi ova moja mila, lijepa i gizdava. Tačnije što mi nude ove glavonje u udobno zavaljenim velikim, kožnim stolicama.

Čitam jučer kako jedan bh. kolumnista za poznati sarajevski portal piše i daje svoj lični osvrt na utakmicu Hrvatska- Češka. Uglavnom hvaleći domoljubnu Republiku Hrvatsku, završava tekst sa zaključkom… Parafraziraću, jer se ne sjećam sada tačno citirati… „Šta je sa našim (o.p bh) sekama i bracama, na koga se naša država može osloniti, ako je samo prošle godine BiH napustilo 80 000 mladih?” 

Poštovani književniče, mladi idu ne što žele ići. Nego jer moraju. Jer mi smo davno potonuli. Nema nas na mapi. Sad se spašavaju oni posljednji koji se uspijevaju izvaditi iz olupina ove kvazi države. Mi na Balkanu smo napola ludi, da li od rata, da li od posthroničnog poremećaja. Prije dva dana mi je jedan ratni vojni invalid, dok sam se vozila smrdljivim, zagušenim, krcatim tramvajem rekao sljedeće:

„Djevojko dobro ovo upamti, BiH je jedna velika umobolnica. U kojoj postoje pregledani i nepregledani. Pregledani su bezopasni jer imaju već dijagnozu, a nepregledani kao ti i ja i nama slični su opasni. Jer nismo registrovani, ne postojimo sa dijagnozama, a nosimo je sigurno.“

Apsolutno se slažem. Bitnije je baviti se zabranom pušenjem na javnim mjestima, nego problemom nepotizma, korupcije i nezaposlenosti. Bitnije je organizovati predsjednička druženja i IFTARE u Vijećnici, dok oni pravi postači i vjernici nemaju hljeba da jedu, jer im je ta ista država ukinula primanja.Bitnije je da se bavimo stranačkim aktivizmom, dok se svi mlade angažuju da na bilo koji način idu vani, jer poBogu u svojoj državi ne mogu naći posao, osim ako se ne prodaju za nečiju ideologiju- ovdje ubrajam i samu sebe. Pljujem ja na vaše ideologije, predizborne kampanje i lažna obećanja. Sita sam čekanja.

Osuđuju neke Mace Diskrecije, Parove, Farme i slične programe „obrazovnog“ karaktera. Ne treba niko ništa da osuđuje. Jer dovoljno je da kad se probudimo pogledamo ko nam vodi narod, a da mi svi kao ovce šutimo dok nam se serviraju laži, igrarije i proste fiktivne ideologije. Ako ništa ovi koji gledaju Macu i te „šovove“ ne  zamaraju se dubokim temama poput politike, ekonomije, svijeta, kako preživjeti i dočekati sutrašnji dan. Možda se i zamaraju, ali ako ništa Maca i slične im pomognu prebroditi probleme- barem na tren postanu površni, primitivni i razgolićeni…. Sve do sutra, dok ih ne sačeka neki novi račun.

Nisam pesimistična. Odlučila sam da od danas počnem vjerovati da će biti bolje, jer mora biti bolje. Moj momak ima običaj reći : „Mora biti bolje“.

Zato zavrti kolo i samo rokaj!

Advertisements